[_maestro_]

bili smo klinci, ambiciozni i željni napretka na tamburama.
bilo nas je malo takvih kasnih sedamdesetih... jednostavno je bilo malo tamburaša, a pogotovo onih koji su preferirali janiku i bogdana i takav način sviranja tambure.
u zagrebu tog vremena se cijelo tamburanje iscrpljivalo sviranjem u folklornim ansamblima. bili su zagrebački muzikaši koji su u pivnici hotela dubrovnik imali svakodnevnu gažu, ali joža čipraković i njegovi dečki u prigorskim nošnjama nisu svojim repertoarom odlazili daleko od zagrebačkog, prigorskog načina tamburanja i nama odlazak u hotelsku pivnicu nije bio neka atrakcija...
od ostalih u hrvatskoj nešto su snimali kićo s tucinim slavonskim bećarima, ponešto vera svoboda i duško dančuo, oni i ne uvijek s tamburama...

imao sam još tri istomišljenika u kud-u i.g. kovačić.
zorana buckovića-pilota na primu; zlatka jurkovića-zlaju na basu i damira miškulina-nosa na basprimu.
mi smo se zajedničkim snagama upinjali svirati što sličnije janiki...
tehnički smo bili izuzetno dobri za ondašnje tamburaške standarde u zagrebu.
bili smo i samouvjereni u svoju vještinu... hehe.
kasnije smo spoznali da u markuševcu, u šimunčanki sviraju dečki, nešto mlađi od nas, ali ne i lošiji, dapače... kad smo se upoznali, utvrdili smo mnoge zajedničke preferencije i interese i počela je jedna zanimljiva i korisna suradnja i prijateljstvo.
taj markuševački bend se zvao šimunčani i svirali su braća mihovec, miki prim i željko harmoniku, petra (i danas član) brač, jinx bas, šuša kontru, šero čelo i naravno, josip jordanić, isto znan kao šero brač. jordanić i jinx su uz petru i danas članovi ex panonije.
preko njih smo došli u kontakt sa ciganima u čardi, koja je postala naše obavezno izletište, gdje smo stotinama puta odlazili i divili se čarobnom ciganskom bendu koji je tamo žario i palio.
i ti odlasci su bili svoja priča, jer nitko od nas nije imao svoj auto. ali nije bilo teško poslije fajronta u 3 sata otpješačiti do kuće. nekad, kad bi nas bilo više, skupili smo i za taxi...
sad se čudim sam sebi koju volju sam imao.... druga su vremena.

jednog dana donešen je zakon po kojem su dečki odmah iza srednje škole morali u jna. ko hoće na fax, može, ali jna prvo.
po tom zakonu, nos i zlajo iz mog benda odoše u vojsku. otišao je i miki.
sad smo bucković i ja ostali bez basiste i basprimaša. markuševčani bez mikija još su i mogli nekako, ali moj bend je stao.

bilo je organizirano nekakvo okupljanje tamburaša, andrija čabaj je napravio neku svoju "audiciju". bucu i meni je bilo to bez veze, ali otišli smo vidjeti šta se to događa... i još su neki došli iz radoznalosti. neke nepoznate likove smo i upoznali. dva najinteresantnija dečka koja smo tamo sreli su se zvali stanko i mato. rekli su da sviraju basprim i bas i da su iz štitara, sela kraj županje. hm... sudbina, nama su nos i zlajo otišli vraćati dug domovini.
našli smo se poslije na probi i krenuli smo sa sviranjem...
ponekad bismo otišli i do čarde, pješke pretežno.

jedne večeri u čardi, miloš k nama za stol dovede nekog mladića, par godina starijeg od nas i kaže mu da smo mi ti dobri tamburaši. mladić se predstavio kao zdravko i pomalo nespretno počeo pričati kako je njemu sve o tamburama jasno, kako je i sam glazbenik, ali nije tamburaš, međutim opet mu je janikino sviranje potpuno bez tajni...

kad ti neko tako pristupi i "objasni" svoj stav o tvojim uzorima, janiki i društvu dođe ti da ga lagano otkantaš, ali mi smo ipak bili fini dečki, a i miloš ga zna. zdravko je rekao da traži bend, nismo ga baš skužili šta će mu bend. ostavio sam mu svoj broj telefona. nakon par dana taj broj je nazvao netko ko se predstavio kao ivanković, pozvao se na onog zdravka iz čarde i dogovorili smo da se nađemo u prostorijama gorana kovačića na opatovini.

došli smo nas 4 i njih 2. odsvirali smo par stvari, ivanković i zdravko su poslušali, nešto si šapnuli, klimnuli i to je bilo to.

objasnili su nam da imaju materijal za snimanje tamburaške glazbe, sličan kao bogdanov, da nas trebaju kao svirače. rekli su još i da su već počeli raditi sa cigićima iz čarde, ali se to milošu i ekipi nije baš dalo, nije išlo pa su potražili drugo rješenje.
nešto tako mi nismo niti smjeli sanjati.
na toj probi su bili: stanko šarić, mato lukačević, zoran bucković, ja te zdravko šljivac i josip ivanković. poslije smo za čelistu pozvali jinxa iz markuševca i krenuli smo. pjevač marijan majdak se priključio nakon par mjeseci.
šta se dalje dogadjalo, već sam pisao...