da li vas je sram... ili vam je neugodno

[_maestro_]

da li vam se kad dogodilo da svirate negdje među stolovima i na vratima se pojavi osoba koja vas pozna iz neke sasvim drugačije situacije, a ne ovakve u kojoj vas je zatekla... evo 2 istinita primjera.

primjer 1:
došao nam basista na zamjenu u bend, na gažu u restoranu. krasan, drag mladić. nedavno je diplomirao na ekonomskom fakultetu i zaposlio se u jednoj banci kao pripravnik.
svirali smo prvi set, kad je ušla grupa ljudi. naš basista je problijedio, i mada je dvometraš, sagnuo se i pokušavao sakriti iza čeliste. poslije se okrenuo na drugu stranu, rekao primašu da mu nije dobro i da napravimo pauzu.
na pauzi nam je objasnio da je u restoran došla njegova direktorica iz banke i da on ne želi da ga ona ovdje vidi. pokupio je svoje stvari i pobjegao kući, kroz kuhinju.

primjer 2:
najbolja i najduža gaža koju sam imao u životu. svirali smo petkom i subotom, tokom par godina od 8 do ponoći. ako bi se i oduljilo, znalo se da nije zabadava...
u prosjeku sam za taj petak i subotu zarađivao svoju plaću (radno mjesto projektant, tražena sprema vss).
član benda je u tim najboljim danima gaže diplomirao i zaposlio se kao pripravnik u uglednoj odvjetničkoj kancelariji. slijedeći dan je rekao da više ne želi svirati, jer se ne želi izlagati riziku da mu u restoran gdje radi gažu banu eventualni klijenti... sreća pa nije bilo teško naći zamjenu zbog unosne gaže.

je li netko od vas bio u sličnoj situaciji ili razmišljao o tome?
šta mislite o ovoj dvojici?
ima li nas još koji se sramimo?

meni je znalo biti ne baš neugodno, ali mi nebi bilo drago kad bi mi na svirku došli neki dragi ljudi iz drugog, nesviračkog dijela života, a ja moram rondati po kontri, ne mogu biti s njima. i to već pred kraj gažerske "karijere", kad mi je bilo pomalo dosta svega...

[Ivso]

Ja se osobno ne slažem sa dečkima iz oba primjera . Ne vidim što ima loše u tome da te nadređeni ili neki kolega s posla sretne u takvoj situaciji... Ispada da se dečki srame što su tmburaši!!!! A mislim da npr. šef ili kolega s posla nema razloga da mi se smije ili nešt drugo.... A s nekog 10. gledišta to je naš privatan život.. Toliko od mene, ispravite me ak sam nešt krivo rekao.....

[Hrvoje]

Ja sam imao situacija sličnih ovima koje je maestro naveo, možda ne tako ozbiljnih i neugodnih. Naime, činjenica je da se ne sramim ovog hobija kojim se bavim i svaki put je i meni, a i onoj osobi koja me vidjela na pratnji bilo drago da se vidimo i u ovakvoj situaciji.

Zadnje što se sjećam je jedna pratnja na kojoj je bila i moja kolegica s faksa, lijepo smo se pozdravili i vidjelo se da je bila iznenađena (ali ugodno ) što me vidi i u "tamburaškom" izdanju. Meni ovakav dvostruki život sasvim odgovara, prije je bilo - danju uzoran student, noću tamburaš. A sada je danju uzoran djelatnik Vipa u Službi za korisnike (i rjeđe student, ne baš uzoran), a noću tamburaš. Meni je tambura i glazba u životu više pomogla nego odmogla, a ako je nekoga sram što je tamburaš i misli da bi mu to moglo ugroziti onu drugu poslovnu karijeru, možda bi bilo bolje da se ostavi tambure. Možda sam grub, ali tako mislim.

Tamburanje je i odličan anti-stres, nema mi bolje nego kad nakon napornog radnog dana idem na gažu i tamo se ispucam. Nije bitno kol'ko su ljudi naporni ja ću veselo nabijati po kontri i pjevati iz srca (i dijafragme ).

Inače meni je baš fora kod ljudi izazivat WOW! efekt, ono nikome se ne hvalim da imam bend, sviram i pjevam i onda su recimo svi na Team buildingu bili ugodno iznenađeni da znam svirat i pjevat. Svi mi kažu neku pohvalu/uvredu tipa - "Ne bi ti nikad reko/la da znaš pjevat"

E da, maestro, što se tiče ove dvojice koje si naveo. Jesu li oni imali neki opravdani razlog za strahovanje (od direktorice odnosno potencijalnih klijenata) ili je to bio neki iracionalni strah / sram? Ja to fakat ne kužim... Ja to "gažiranje" gledam kao npr. glumu... Na gaži glumim da sam netko drugi, inače sam (il' se bar nadam, hehe) normalni dečko, a na gaži sam "kafanski pevač" koji se glupira i ludira oko ljudi, valja tu i tamo neku foru u tekstu pjesme kako bi izazvao reakciju kod gostiju. Ne znam, mene nikad nije bilo sram što sam tamburaš, a što se tiče neugodnih, ružnih i ponižavajućih situacija na gažama one najviše govore o tome kakvi su ljudi koji te situacije stvaraju. Zašto bi mene bilo sram što se neka budala na momačkoj napila da ne zna za sebe i radi gluposti?? To je problem te budale...

Možda su se ovi likovi iz tvoje priče, maestro, sramili zbog općenitog imagea tamburaša, ali pošto nema 2 ista čovjeka / karaktera, nisu ni svi tamburaši isti i možemo se samo nadati da ljudi neće imati prema nama predrasude jer smo tamburaši nego da će na temelju našeg ponašanja na svirci (i u pauzi) stvoriti neko mišljenje o svakome od nas.

[BAJA]

A ne znam kako će biti kad se zaposlim, dali će me biti sram kad budem svirao pred kolegama ili ne, ali sad mi je baš svejedno(student sam), naprotiv još mi je i drago kad nekog sretnem iz ne sviračkog svijeta, a vidim da je i njima podjednako drago! Kako sviramo u velikom restoranu tu bude svakakvih ljudi, pa i mojih profesora sa faxa, čak sam bio i sa tetom iz menze, pa sa čistačicom, a najbolje mi je kad nam dođu frendofi na gažu ili kad sviramo u našoj birtiji i uvijek svakog pozdravim i popijem piće!

I ovo za odvjetnike, uopće ne kužim! Mi kad smo išli na izlet s faxom, a poslje na večeru, naš profespor nam je rekao da će nas zabavljat dvojica odvjetnika, pa prema tome ne vidim tu ništa loše, dapače to ti je još jedan plus u životu, jer pokažeš ljudima da između posla znaš i zasvirat i zapjevat

[marek]

problem je kad ljudi nemaju pojma za tebe da sviraš (onda te je sram).
kad znaju, a banu neočekivano, onda ti je neugodno.

sad samo ovisi koliko si komunikativna osoba i koliko te ljudi s kojim se družiš, radiš, studiraš poznaju.

[Hrvoje]

Ideš... Nisam znao da su ljudi toliko iskompleksirani oko svog tamburaškog identiteta... Meni je najbitnije da bilo što radim (pa i tako kod sviranja i pjevanja) radim što bolje mogu i stalno se trudim poboljšati. A ako čovjek nešto radi sa srcem i trudi se da bude što bolji onda ga za to ne bi trebalo biti sram. Mene bi eventualno bilo sram kad bi me ne znam, tipa slušao maestro, a da ja i moji dečki sviramo neki instrumental koji nisam skinuo pa da muljam na kontri bezveze Al' ak sviram nekaj kaj znam i sviram točno, zašto bi me bilo sram... Znam da smo svi više ili manje opterećeni tuđim mišljenjem o nama i neću se pretvarati da mi nije bitno što drugi misle, al' eto, nisam imao neugodnih iskustava. A i ljudi koji me znaju (nije bitno znaju li ili ne da sam tamburaš) znaju kakav sam i definitivno im otkriće da sam tamburaš neće pokvariti mišljenje o meni. Na poslu kada nekome spomenem da sviram tamburu reakcije su mahom pozitivne tipa: "Ma da? Baš super... Pa kaj nam nisi rek'o? Kad ćemo napravit neku feštu? Jel' imate CD?" i slično. Kad smo bili na Z1 (emisija "Narodno veselje") ljudi su mi rekli da su me vidli na TV-u (nisam nikome rek'o da ću bit, bilo mi glupo) i baš je i njima i meni bilo drago...

[_maestro_]

moj dojam je da su se njih dvojica iz mog primjera sramili zbog općenitog imagea tamburaša, koji po njihovom mišljenju nije neki... i nisu željeli da ih njihovi budući kolege i šefovi na poslu gledaju kao na kafanske svirače...
a činjenica je da ima dosta ljudi u zagrebu (za ostatak ne bih tvrdio) s podozrenjem i podrugljivošću gleda na tamburaše, ono u stilu, nisi ti svirač, ti si običan tamburaš. analogija kao nisi ti nikakav sportaš, ti si samo nogometaš.

da li su to predrasude, malograđanština, snobizam ili imaju realne razloge za svoje mišljenje.

meni je bilo neugodno puno puta, ali to su bile po mome opravdane situacije.
na hrvatskifolklor.com sam opisao kako sam se sramio kad smo jedne večeri arlaukali joj anice, u dvorištu rodilišta u petrovoj.
jednom npr. smo imali na zamjeni primaša koji baš i nije neki, a voli pjevati makar mu ne ide baš i mi tako pjevamo konobu, primaš u falšu, krive riječi, džabe smo mi ostali imali tu pjesmu dobro uvježbanu i klapski postavljeno pjevanje... i tako falšamo mi i tulimo kad sam spazio poznatu facu za stolom.
ni manje ni više originalna izvođačica konobe - meri cetinić.
zemljo otvori se
sličnu situaciju s lošom zamjenom sam imao i kod olivera dragojevića.
a nije mi bilo svejedno ni kad smo pred pjevačem indexa, pokojnim davorinom popovićem po želji njegovih prijatelja svirali 2-3 stvari od indexa koje smo znali.
tu je olakotna okolnost bila da smo to dobro izveli i da nitko od nas nije prepoznao davorina, jer je već bio bolestan, smršavio, i imao naočale, obrijao brkove...

[Petko]

Meni je poprilično zanimljivo kad me sretnu neki ljudi s kojima sam išao u srednju školu (tamo sam njegovao hard&heavy afinitete, dark style i sl.) pa se čude, kao neznaju kaj bi, to si stvarno ti? i sl. ali mi se čini da mi zavide. Mislim kako akustična glazba ima neku svoju čar, a da se lagano treperenje tamburaških žica svima polagano uvuče pod kožu.

Sramio se nisam nikad, neugodnjak bi mi bio da mi uleti neki poslovni partner a ja pijan i zajapuren tulim Ptičeki mali pevaju.

Osobno mislim da me tamburanje, sviranje tambure, druženje s tamburašima u mnogome definira, odnosno sebe rado gledam kroz to.

[_maestro_]

petko, potpitanje u vezi tih tvojih srednjoškolskih hard&heavy afiniteta. jesi li kao srednjoškolac svirao tamburu, ili si tek kasnije počeo?
zanima me opet s folkloraškog aspekta, jer radim u jednoj folklornoj grupi gdje baš dečki, srednjoškolci imaju nekih problema sa svojim društvom zbog bavljenja folklorom. ono, podsmijehivanje, dobacivanje tipa seljak i slične gluposti. naravno da se podsmjehuju folklorašima oni koji slušaju daru bubamaru. slična situacija se može primjeniti na tamburaše...

mene su davno isto znali podebavati zato što sviram tamburu. ali kad sam uzeo gitaru i odsvirao 3-4 akorda koja sam znao, odma sam bio wow.
je, jako je glupo, ali istinito i može itekako utjecati na mladog i kolebljivog čovjeka.

zato mislim da nije slučajno da baš iz markuševca dolazi veliki broj kvalitetnih tamburaša. oni osim što imaju u školi vrhunskog nastavnika koji djecu dovodi do nivoa da prosviraju, odradi s njima one najteže, prve korake, u markuševcu je oduvijek odnos okoline prema tamburama i tamburašima bio izrazito afirmativan.

[Petko]

Originally Posted by _maestro_

petko, potpitanje u vezi tih tvojih srednjoškolskih hard&heavy afiniteta. jesi li kao srednjoškolac svirao tamburu, ili si tek kasnije počeo?
zanima me opet s folkloraškog aspekta, jer radim u jednoj folklornoj grupi gdje baš dečki, srednjoškolci imaju nekih problema sa svojim društvom zbog bavljenja folklorom. ono, podsmijehivanje, dobacivanje tipa seljak i slične gluposti. naravno da se podsmjehuju folklorašima oni koji slušaju daru bubamaru. slična situacija se može primjeniti na tamburaše...

Tamburu sviram od 4.razreda osnovne. Kroz srednju je to uglavnom bilo kroz folklor (nije bilo nekih uzora, odnosno nismo imali prilike vidjeti tamburaške bendove uživo). Tek sam s 19 počeo nešto ozbiljnije (nešto ne vrlo). Haha u to vrijeme nam je stanoviti M.P. radio aranžman za baranjske svatove koreografkinje Ajše Ruždije i održao par proba gdje sam ja na svakoj probi svirao drugi instrument i bio time jako ponosan. Danas sviram krumpire na 3.braču da nebih zatro razvojni put kakovog virtuoza u razvoju.

Kaj se tiče tih dečkiju moj savjet bi im naravno bio da se drže folklora (orkestra) i čim više vježbaju jer mlada glava brže upija. Kritiziraju i podje....ju oni koji nisu niš ostvarili na svojem polju tako da ne mogu prepoznati niti tuđi uspijeh a kamoli trud. Zapravo ja sam bio najinteresantniji dečkima iz moje generacije koji su napikavali nešto po električnim gitarama pa su me kao "kolegu svirača" ispitivali neke stvari (riječ je bilo o ljudima koju su slušali Cannibale, Napalm, Slayer i sl. ). A kad dođe maturalac, a ti uzmeš bugariju (gitaru) i s tri dura i 2mola osvojiš pola autobusa ženskih srdaca.

[Petko]

Originally Posted by Hrvoje

... nego da će na temelju našeg ponašanja na svirci (i u pauzi) stvoriti neko mišljenje o svakome od nas.

Yes. Mada je to sve onak nekak utopijski...

[dkranjce]

Originally Posted by Petko

Kaj se tiče tih dečkiju moj savjet bi im naravno bio da se drže folklora (orkestra) i čim više vježbaju jer mlada glava brže upija. Kritiziraju i podje....ju oni koji nisu niš ostvarili na svojem polju tako da ne mogu prepoznati niti tuđi uspijeh a kamoli trud....

To je to, otprilike...
Kroz ovih nekoliko rasprava stekao sam dojam (ispravite i razuvjerite me ako griješim) da je vrhunac uspjeha kod kolega tamburaša svirka u bircu (ok, stvar izbora i pristupa, ne mora nužno biti loše) i da postoji veliki strah od mogućeg izlaska iz birtije...
Svirka u bircu (a većina to jako dobro zna) trpi sve...ili skoro sve
Svirka u koncertnim dvoranama, satnicom kraća zahtijeva puuuno više...svega!!!

Moj zaključak je da postoji strah od izlaska iz birca iz jednog osnovnog razloga a to je - strah od vlastitog neznanja

Znam da zvuči grubo i da će kod mnogih proraditi sujeta, ali razmislite o ovome...

[saky]

Potpisujem!

[_maestro_]

sitni sati, zadnji bend kojega sam bio član, bio je, a sigurno je danas još i više njajjači tulum bend na svijetu. takva je bila kombinacija svirača, njihovih temperamenata i karaktera. od uštogljene atmosfere bi znali napraviti takav rusvaj i feštu s prevrtanjem stolova da je teško za povjerovati. impozantna je lista poznatih javnih osoba koje su plesale na stolu dok su oni svirali.

ali sad dolazi ali. nastupili smo nekoliko puta u koncertnim uvijetima. svaki puta me je bilo sram, jer nismo imali niti elementarne uvijete za korektno odraditi tako nešto. pokušali smoo i snimiti neki materijal. ispala je naravno katastrofa.

biti ritmički točan, intonativno čist, imati kakvu-takvu interpretaciju su stvari koje su na gaži sporedne i oni nikad nisu osjećali potrebu da rade na tome. bili su i ostali prototip gažerskog benda za mene.

u studiju ili na pozornici hgz se neke stvari jako dobro primjete, a u ugostiteljskoj svirci su nebitne.

[chico]

nedavno sam bio na kavi sa bivšim profesorom iz glazbene škole u koju danas idu i moji klinci a koji je tada dosta gunđao zbog mojih aktivnosti u KUD-u (više zato što sam bio ubjedljivo najgori harmonikaš osim mžda Vide iz te,prve generacije).u vrlo ugodnom razgovoru priznao mi je sa odmakom od 20ak godina da mu je naj neugodnije u životu bilo kad smo se na jednoj seoskoj zabavi pojavili ja i frend ,također njegov učenik,i vidjeli svog profu na pozornici.a svirao je u jebeno dobrom bendu i mi smo bili presretni što ga uopće znamo i možemo se malo pohvalit pred komadima.za starije i upućenije bila je to "Nova grupa"
primjer drugi:na vrlo prosjećnoj gaži pojavi se Stanko Šarić sa ekipom u stanju vidno mistificirane svijesti da budem blag,i zove nas za stol.kod mojih basprimaša,inaće lead pjevaća totalna blokada i prića u stilu "a kaj mi Stanku da pjevamo?"jedva su se smirili do treće pjesme a na kraju je ispao super tulum pa je i Stanko pjevao s nama.mislio sam da sam imun na te stvari sve dok na jednu morsku gažu nije došao Perica iz Dika,fino se u pauzi pozdravio sa Nosom,Panterom i Robinićem i zamolio da me odmjeni jedan set.poslije njega bilo mi je vrlo neugodno svirati za njegivim stolom barem do 6og gemišta.poslije više nije bilo frke (svih 6 popio sam u sljedećoj pauzi)

[Mislav]

Meni je osobno to bez veze i mislim da te nema sto biti sram jer onda bi te trebalo biti sram svaki dan na poslu jer ga netko sigurno bolje radi od tebe u firmi, i trebalo bi te biti sram svaki dan na cesti jer sigurno netko bolje vozi od tebe i tako dalje i tako dalje!!!
Ako te je sram ne idi svirati dok ne naucis fenomenalno svirati, ali i onda ce doci netko tko je puno bolji od tebe i opet ce te biti sram.
Tako da ako se po tome zivi, onda zivis cijeli zivot u sramoti a to je za

U principu je text off topic off topic jer ne odgovara na pitanje maestra nego na postove ljudi koji su se sramili na svirkama jer je dosao netko poznat ali neka

[Hrvoje]

Slažem se s Mislavom, evo ja "radim na sebi" i pokušavam se po novom držat onog - "mi sviramo / pjevamo kako znamo"... Sad jel' to dobro, loše, prosječno, whatever... Tako je kako je i ne dira me jel' sviramo ovome ili onome... Jer iz ove kože se ne može...

Uvijek mi se čini da je kod svega, a tako i kod sviranja i pjevanja, najbitnije samopouzdanje. Kod nekog tko ne kuži previše muziku lošiji svirač/pjevač koji se smije, skače i grli goste će tim gostima ispasti bolji (zabavljač, ako ne svirač/pjevač) od nekog odličnog svirača/pjevača koji svira/pjeva i gleda u daljinu... Tu je opet ono - tamburaši ugostitelji vs. tamburaši glazbenici... Ja se trudim pokupiti najbolje iz oba "svijeta", al' ipak držim neku sredinu, odstojanje... Već sam rekao negdje da mi je teško gledati ljude u oči i pjevati ih, jer unosim emocije u svoje pjevanje i onda bi neki čovjek mogao pogrešno shvatiti da pjevam neku ljubavnu pjesmu i gledam ga u oči, hehehe...

Ma zeznuta je moja kombinacija, sramežljivi i emotivni lead singer... Još se dobro držim, hehehe...

[longee]

Mene je sram sljedećih stvari:

1. Što nemam hrpetinu love da se ne moram brinuti za financije i da se mogu opuštati kroz sve dane života svoga;
2. Dobro malo drobim

A zapravo me ničega nije sram. Sramio bih se kada:

1. Se ne bih brinuo za vlastite financije
2. Ne bih iskoristio ovo malo talenta što mi Bog dade pa ne bih svirao i pjevao
3. Se ne bih trudio da meni i svima oko mene bude što ugodnije (ako to ne šteti meni i bliskim osobama)
4. Ne bih pomogao potrebnima (ako to ne šteti meni i bliskim osobama)

Nikada se nisam sramio (o ovome je konkretno riječ, zar ne?) time što radim, a tu mislim na sviranje. Uvijek sam u sviranju i pjevanju poSTUPio u skladu sa svojim mogućnostima (i potrebi, naravno , ekonomičan sam ).
Konkretno, svirajući i pjevajući sam stekao puno važnih poznanstava (i nadam se da ću steći još i više), te SVEČANO PRISEŽEM DA NIKADA NEĆU PRESTATI TANDRKATI DOK GOD TO BUDEM FIZIČKI MOGAO.

Jer ako sam svirao jednom Juliu Iglesiasu, kako neću nekom profesoru ili šefu ili kolegi ili klincupalcu.

(BTW, svojem šefu ionako idem svirati )

Što sam ono htio reći...

[BAJA]

Originally Posted by Hrvoje

Slažem se s Mislavom, evo ja "radim na sebi" i pokušavam se po novom držat onog - "mi sviramo / pjevamo kako znamo"... Sad jel' to dobro, loše, prosječno, whatever... Tako je kako je i ne dira me jel' sviramo ovome ili onome... Jer iz ove kože se ne može...

hrvoje citiram samo dio tvog teksta, jer me samo taj dio zaintegrirao!
Kažeš da sviraš i pjevaš kako znaš i u tom te podržavam skroz, ali šta nisi rekao( tamo pod slike tamburaša) da te je bilo sram pjevat pred nekom pjevačicom(ne znam ni kako se zove), jer je navodno dobra pjevačica! S tim se bojiš samog sebe! Iskreno ja nikad nisam nju vidio ni čuo, a ako je nisam ja ni vidio ni čuo, onda je nije čula ni šira populacija, a ako je nije čula ni šira ni uža populacija zašto ti je onda bed pjevat pred njom! to da je bila Marija Snaša ili Vera Svoboda onda bi te svatio....

[smele]

Originally Posted by _maestro_

petko, potpitanje u vezi tih tvojih srednjoškolskih hard&heavy afiniteta. jesi li kao srednjoškolac svirao tamburu, ili si tek kasnije počeo?
zanima me opet s folkloraškog aspekta, jer radim u jednoj folklornoj grupi gdje baš dečki, srednjoškolci imaju nekih problema sa svojim društvom zbog bavljenja folklorom. ono, podsmijehivanje, dobacivanje tipa seljak i slične gluposti.

2 su odgovora koji mogu dati:
1. "ajd ti dodji pa probaj" pa ce 99% ostat otvorenih labrta i nece vise nikada rijeci rec... (moja oprobana taktika kad su me zajebavali da pjevam u crkvenom zboru... i jos uvjek pjevam.)

2. "ja nisam seljak, ja sam seljacina, a seljacina duboko ore" e, to je u prijevodu - najebem ti se majke majmune