Zlatne žice Slavonije

[Vedran]

Ako malo šire sagledamo stvari, možemo reći da je standardni gažerski repertoar zapravo idealan izbor glazbe koja se nudi trenutno i ako se mene pita, niti ne može biti puno bolji. Estrada uporno obavlja svoje jedinu zadaću, a to je produciranje trenutnih, godišnjih i višegodišnjih hitova, od kojih neki, možda tek neki, završe u istoj kategoriji kao i "Večeras je naša fešta", "Zbog jedne divne crne žene" ili "Još i danas teku suze jedne žene", dakle u kategoriji evergreena, ili kako bi se već trebala zvati ta kategorija.

Nakon što su gaža i estrada stavljeni u kontekst, postavlja se pitanje "Što je hit?" U nekim zemljama postoje nacionalne ljestvice prodaje albuma ili slušanosti pojedinih pjesama, pa se hit definira prema određenoj poziciji koju pjesma mora zauzeti da bi je se smatralo hitom, ili mora biti prodan određen broj albuma, da bi se album smatralo hit albumom. Kod nas takve ljestvice ne postoje, iako bi ih s moglo dobiti od ZAMP-a ili HUZIP-a, pa možemo reći da su kod nas hitovi one pjesme koje se slušaju visko iznadprosječnim intenzitetom kroz duži period (nekoliko mjeseci), odnosno hit možemo prepoznati prema vlastitom intrinzičnom osjećaju za prepoznavanje hitova.

Naravno, do sada nitko nije dao recepturu za pisanje hitova, niti netko može dati konkretno objašnjenje zašto je neka pjesma hit, barem ne na osnovi muzikalnih ili književnih analiza, iako odgovor vjerojatno može dati memetika. Međutim, iako ne postoji algoritam za pisanje hita, postoje neki značajke većine hit pjesama: ljepljiv refren, lako zapamtljive riječi trivijalne tematike, glazba koja ne mora nužno biti jednostavna, ali mora biti "lijepa", popularan izvođač koji izvodi hit u nastanku, po mogućnosti plesni ritam... Iako ovdje nisu nabrojana sva svojstva, neki hitove nemaju sve značajke čak ni sa ove skraćene liste, ali se ova lista može uzeti kao lista dodirnih točaka različitih hitova.

Da bi hit bio pravi hit, ipak ne smijemo zaboraviti jednu bitnu stvar: hit ni po čemu ne smije biti ekstreman. Čim je nešto ekstremno, znači da nije za široke mase, a ako nije za široke mase, odnosno ako široke mase ne prihvaćaju pjesmu, pjesma automatski gubi svoje mjesto u našoj intrinzičnoj kategoriji hita, što zbog ekonomske opravdanosti, što zbog zanimljivosti programa, itd., itd. Dakle, hit mora biti dovoljno bezličan da nikome ne smeta, a s druge strane, dovoljno različit da pobudi znatiželju i želju za ponovnim slušanjem kod prosječnog slušatelja. Znači, kritična masa slušatelja, koja omogućava uzastopno emitiranje pjesme, uvjetno rečeno određuje nastanak hita.

Vratimo se na pitanje estrade. Estrada se bavim trenutnim, trenutnom konzumacijom glazbe, zadovoljavanjem trenutnih ukusa publike, ili onoga za što se vjeruje da je ukus publike. Naravno, ukus publike nije stalan, nego je u skladu s vremenom i okolinom u kojem se ta publika nalazi, pa je uvijek potrebno testirati tržište na nova glazbena, tekstualna i izvođačka rješenja. Znači, sudjelovanje na estradi samo po sebi nameće stalnu potragu za hitom, jer to je bit, zar ne? Postići što veću slušanost, dogovoriti što više koncerata i što bolje naplatiti svoj rad, i u tome nema ničeg lošeg. Publika dobije hitove, izvođači dobiju publiku. Savršeno!

Nakon što je pjesma dovoljno dugo bila među najslušanijima i postala hitom, vrlo je vjerojatno da će se početi svirati na gažama. Time hit ulazi u standardni repertoar. Zašto sam na početku napisao da je standardni repertoar zapravo idealan izbor glazbe? Iz jednostavnog razloga što mi je bolje sjediti u nekakvim svatovima i slušati nekakvo trećerazredno sranje koje sasvim jednostavno mogu ignorirati, nego da mi netko dovuče u svatove neke metalce, punkere, cajkaroše, trubače, cigane, loše jazzere, ili ne znam koga već, koji su tu, cijelu noć, kako bi silovali, khm, pardon, veselili nedužne svatove. Vjerujem da bih se jednako osjećao da inače intenzivno slušam metal, i onda silom prilika završim kod bratića na momačkoj gdje svira T.S. Svijećnjaci sve albume od Zlatnih dukata koji su snimljeni dok je Majić bio živ, sve romanse koje je Bogdan ikad snimio (a znamo koliko toga ima) i sve tamburaške pjesme ikad snimljene u largu (largo = oznaka za tempo).

Dakle, u tamburaškim krugovima, u kojima su izvođači ionako malo plaćeni, težnja za normalnim životom, odnosno stabilnim rješenjem egzistencijalnih pitanja, se može i treba prevesti isključivo kao težnja za što širom publikom. Za što širu publiku, ekstremnih faktora u stilu može biti sve manje za statistički značajnu vjerojatnost uspjeha, što drugim riječima znači da je potrebno težiti u osrednjost, teeeešku osrednjost, inače ugrožavamo prvu stvar koja nam je i bila cilj, a to je stabilno rješenje egzistencijalnih pitanja.

Kada smo riješili moralnu dilemu oko "kvalitete" vlastitih uradaka, i kada smo se prepustili tržištu sa značajnim uspjehom, koji su logični slijedeći koraci i koje su njihove posljedice? Logično je poduzeti sve kako bi postali zanimljivi što široj publici, dakle uvesti neke promjene koje će privući nove slušatelje. U tom slučaju potreba za inovacijom je neizbježna. Novine su uspjele, krug publike se širi... Što sad? Još inovacije. Naravno, inovacija ni na koji način ne smije biti ekstremna, inače gubimo dio ili cijelu publiku. (U dosadašnjoj raspravi taj ekstrem predstavljaju bubnjevi za čisto tamburašku publiku.) Inovacija mora biti nešto što je ljudima poznato, nešto što su već prihvatili. Primjerice, američki evangelisti su '50-tih propovijedali protiv r'n'r-a, a danas financiraju kršćanske rock bendove.

Ako je pojedincima uspjelo izbaciti hit, koji publiku širi na novi teritorij (u slučaju tambure, na publiku u kojoj tambura nije element srastao s lokalnom kulturom), koje su posljedice toga? Za početak, izvođačima hita ide više medeka u kasicu-prasicu, raste im popularnost, rješenje egzistencijalnih pitanja je sve stabilnije. Ali koje su sekundarne posljedice, one dugotrajnije, one koje se tiču svakog tko se bavi tamburanjem? Statistički gledano (iznmišljam statistike) među 100 ljudi koji vole čokoladu, naći će se jedan koji voli čokoladu s čilijem. Svi oni koji jednog dana odluče napraviti i naprave svoj doprinos kvalitetnoj tamburaškoj glazbi (koja da bi bila kvalitetna, mora biti i ekstremna iliti ne osrednja, a samim time i neprivlačna široj publici), bi trebali osjetiti samo zahvalnost prema dečkima kao što su Gazde, Lole, a i Slavonia Bend u pokušaju, jer su im omogućili da onih 1% znatiželjnika, koje neće zanimati osrednjost, nego kvaliteta, ne budu samo na teritoriju Slavonije i da ih ne bude 5,000, nego 50,000 ili 5,000.000. Dakle, na indirektan način, oni pomažu svim umjetničkim dušicama da i njihovo rješenje egzistencijalnog pitanja bude stabilnije, i da mogu još lakše i više stvarati.

Toliko za sada...