rumunija/šotić

[dkranjce]

Ovako, ne znam gdje bih strpao ovaj post pa molim moderatore ako misle da postoji na ovom forumu neko bolje mjesto neka ga prebace...

Na „rumuniju“ sam se „navukao“ davno... Sredina u kojoj sam odrastao i u kojoj sam se formirao i kao osoba i kao, utvaram sebi, glazbenik bila je nešto drugačija nego ova u kojoj sam trenutno. U susjedstvu je živio jedan rasan harmonikaš, 10-ak godina stariji od mene, Mirso se zvao. Klinci smo bili, nas nekoliko iz ulice i povremeno smo znali „zasvirati“ s njim, onako komšijski....bilo je to vrijeme od prije više od 30 godina.
Jednom je zasvirao, dobro se sjećam jednu rumunjsku igru, laganu i ostao sam paf!!! Kao da su se tada mnoga vrata otvorila, bogatstvo nepredvidive harme, elegična melodija
Poslije smo ga „udavili“ da nam svira a mi smo ga kao nešto pratili, sjećam se da nam je bio problem popamtiti sve te harme

Poslije, u gimnaziji upoznao sam još jednog harmonikaša, Amir, za kojeg se pričalo da razvaljuje, momak koji je učio harmoniku od jednog nišlije, vojnog glazbenika, momak koji je vježbao po nekoliko sati dnevno i koji je kao osnovnoškolac pokazivao neka kola Branimiru Đokiću (stariji ga se sjećaju kao odličnog harmonikaša i muža nekakve misice Daliborke Stojšić); svirao je u jednom kud-u i kad sam ga prvi put čuo ponovno je bio šok – rumunija, ali kakva...
Poslije gimnazije smo dugo svirali skupa i od tog momka sam puno naučio, ostavio je duboki trag u mojem glazbenom sazrijevanju
Uf, jebote, k'o da pišem memoare.
Gažirali smo, on je volio svirati sve, u sevdahu je bio najjači, svirali smo sve što se tražilo.Bila je dobra kombinacija, harmonika + 5 tambura + pjevač (neki dan sam ga vidio na teveu u globalnom sijelu)
Meni je bilo zlo kada bismo trebali svirati sevdah, percipirao sam to kao običan narodnjak, ono što nema nikakvog smisla, nešto što se svira zato što donosi neke novce i što se treba brzo zaboravit...pogotovo ako je stvar u rubatu; daj mi ritam i nešto brzo i atraktivno! Mladost!
Sevdah sam „počeo otkrivati“ u zadnjih 15-ak godina...a i mnoge stvari u paketu s njim, stvari koje su duboko povezane sa tamburaškim glazbenim izričajem koje nije ograničeno samo na ovo naše područje; tu mislim i na Bosnu, Srbiju, jednim dijelom i na Makedoniju, tu je svakako i Međimurje, Podravina...da ne nabrajam dalje i ponovno sam ostao šokiran, pozitivno naravno; pa to je bogatstvo koje me ostavlja bez daha, jednostavnost i složenost u isto vrijeme, bogatstvo harme i melodije, sličnost a raznolikost

Sve ovo pišem zbog šotića i takvih postova; ja se u svakom slučaju smatram sretnim jer sam u svemu tome uspio nešto i „čuti“; neki dan u razgovoru sa jednim vrhunskim glazbenikom indirektno sam dobio potvrdu za ovo moje lamentiranje; radi se o tome da se i glazbenim i životnim sazrijevanjem, uz jednu dozu sreće može doći do strukture i čuti onu dimenziju glazbe koje na prvi pogled nema!
Naravno, kako bi Štulić rekao, „prokleta mogućnost izbora mora da postoji“; ovo je samo moje mišljenje i ne mora biti ispravno, nikoga ne želim ubjeđivati da „šotići“ vrijede više ili manje nego indifferance ili neka sirba, zorbe...

Prema svojem naslijeđu se odnosimo tako kako se odnosimo upravo zato što nam je to – naslijeđe, nešto što je došlo samo po sebi, za što se nismo morali truditi i što je zbog toga i manje vrijedno...

Živi bili pa vidjeli, biologija nosi svoje, i lavina počinje jednom grudom snijega...