Trgovina glazbalima Tomay i Tkalčić, Ilica 49, Zagreb

[jadran]

Evo i članka o Trgovini glazbalima Tomay i Tkalčić na koji sam posebno ponosan jer obrađuje i Ivana Weisera možda jednog od prvih ozbiljnijih graditelja tambura u Zagrebu. Članak je izašao u Hrvatskoj reviji br.4 2010.

TRGOVINA GLAZBALIMA TOMAY I TKALČIĆ – NASLJEDNICI IVANA WEISERA I NJIHOV KRUG

Jadran Jeić, knjižničar i glazbenik iz Zagreba, ponovo se javio prilogom iz povijesti zagrebačkoga glazbalarstva i glazbenoga pa i komunalnoga života uopće, za koji je i prikupio ilustracije.

Kuhač i Weiser

Istražujući stare zagrebačke majstore glazbalare (glazbilare) više puta sam naišao na ime trgovine Tomay i Tkalčić. Neko vrijeme jedino sam znao njezinu adresu – Ilica 49 (krajem 1930-ih ondje je izgrađena zgrada Matice hrvatskih obrtnika). Premda nije bila izraženije oglašavana u dnevnom tisku, ta je trgovina imala važnu ulogu u glazbenoj kulturi Zagreba, a zanimljiva je i zbog brojnih promjena vlasnika i njihova značaja. Kao i u slučaju Tvornice tamburica Terezije Kovačić, malo je dostupnih podataka o vlasnicima trgovine, još manje o njezinu radu. Krenuo sam od bilješke Franje Kuhača u njegovu Biografskom slovniku koji se čuva u Arhivu HAZU-a u Zagrebu. Prvo ime na koje sam naišao bilo je ono Ivana (Johanna) Weisera iz Zagreba, na adresi Ilica 49 (stari broj 609/II). O tom poznatom »meštru glazbala« Kuhač je, naime, zapisao: »između stručnih graditelja glazbala mogao bih gospodina Ivana Veizera nazvati amatom tambura jer mu je tamburin zvuk vanredno liep i zvonak, te jer se trsi, ne bi li pojedine dielove tamburne uredio liepo i razmjerno, a ipak zadržao vjerno – koliko se sama dade – prvotni joj oblik.« U tom sam djelu prvi put sreo prezimena Tomay i Tkalčić, nasljednike »trgovine raznim glazbalima Ivana Weisera« Zanimljivo je da je sâm Kuhač u Slovniku pribilježio: »pitaj Tkalčića je li je Veizer u Zagrebu umro i kada?«
Na početku ću, stoga, pokušati ocrtati životopis, čini se, jednoga od starijih majstora glazbalara u Zagrebu. Ivan (Johann) Weiser kršten je 16. svibnja 1809. u župi Sv. Marije u Zagrebu. Roditelji Antun Weiser i Ana Tomrač označeni su kao zavičajnici. O Ivanovu djetinjstvu te o tomu gdje je naučio zanat nema podataka, no zna se da se oženio Anom Ričko (rođena 1807.) iz Ehrenhausena u Austriji. Njihova kći Ludmilla Weiser bila je poznata hrvatska violinska virtuozica. Ivan Weiser izrađivao je svoja glazbala najvjerojatnije sam, a trgovinu i stan imao je na spomenutoj adresi. Kuhač, nadalje, piše da je prilikom Bečke opće izložbe 1873. neki profesor iz sveučilišnog grada Dorpta (danas Tartu u Estoniji) poslan u Zagreb da »med inimi stvarmi kupi i od Veizera nekoliko tambura za ondješnji muzej«. S Weiserovim tamburicama zasigurno su se prethodno susreli prilikom turneje njegove kćeri Ludmille po tadašnoj Rusiji 1868., u kojoj je i sam sudjelovao. Stoga Kuhač piše da: »Veizerova glazbala poznaje tudjina više nego li domovina«
Potaknut tim saznanjima pretpostavio sam da bi se u zagrebačkom Etnografskom muzeju, u sklopu Zbirke narodnih glazbala Franje Kuhača, moglo čuvati i koje Weiserovo glazbalo. I doista, ondje se čuva i jedna tamburica primašica Farkaševa sustava, u izvrsnom stanju i s jasno vidljivom oznakom »J. Weiser Agram«. Premda je Weiser vjerojatno bio jedan od prvih majstora koji se »ozbiljnije« bavio izradom tih kasnije popularnih narodnih glazbala, ostao je relativno neistražen – po svem sudeći zato što je prethodio procvatu tamburaške proizvodnje koji se zbio krajem XIX. st. Kako bilo, umrijevši u Zagrebu 16. svibnja 1884. od upale pluća, pokopan je na Mirogoju. U objavi tiskanoj u Agramer Zeitungu stoji: »Zahvala za opće sudjelovanje povodom pokopa svoga nezaboravnog supruga Johanna Weisera. Zahvaljuje Anna Weiser«.

Tomay i Tkalčić

Nakon Weiserove smrti trgovinu su – otkupivši je početkom srpnja iste godine od njegove udovicei – preuzeli Franjo pl. Tomay Tuminskiii i Lavoslav Tkalčić. Franjin stariji brat Vilibald (Vilim) istodobno je postavljen za opunomoćenika – upravo on, po svem sudeći, kasnije će se najviše njome baviti. Franjo Tomay kršten je 3. svibnja 1850. u župi Sv. Nikole u Varaždinu. Roditelji su mu bili Antun pl. Tomay (10. rujna 1809. – 24. svibnja 1888.), poznati varaždinski učitelj na Kraljevskoj glavnoj narodnoj školi, i Antonia Carrara (10. lipnja 1823. – 15. veljače 1893.), rodom iz Milana. Kako se navodi, Franjo Tomay bio je posjednik, trgovac drvom, odbornik Hrvatske dionične vjeresijske banke i promicatelj rada Hrvatskoga glazbenoga zavoda, a njegova supruga bila je Paula Rosbacher (1866.–1929.); prema adresaru iz 1902. stanovao je u Ilici 34. Koliko je bio uključen u svagdašnje poslove oko izrade glazbala nije mi poznato, no sigurno je bio ugledan zagrebački gospodarstvenik. U Zagrebu je i umro 4. studenoga 1926. (u to je doba stanovao u Palmotićevoj 20).
Uz rad trgovine u Ilici 49 od samoga je početka povezan i poznati Zagrepčanin samoborskoga podrijetla Lavoslav Tkalčić, rođen 21.10.1849., po svem sudeći u Zagrebu.iii Roditelji su mu bili Mihael Tkalčić, samoborski stolar, i Ana Leskošek. Godine 1857. stanovali su u Novoj Vesi 93, a 1870. na Opatovini 106. Lavoslav je bio model stolar, glazbenik i majstor glazbalar. Svirao je rog, trombon, a violončelo je izučio kod profesora Ivana Oertla u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje je polazio i Kraljevsku gimnaziju (zajedno s Franjom Tomayem). Dne 30. studenoga 1876. oženio se u župi sv. Marka Franjicom Kovačić (1852.–1927.), nakon čega je s obitelji stanovao u Ilici 81. Za gradonačelnika Adolfa pl. Mošinskoga, kao član Čiste stranke prava 1896. postao je gradski zastupnik. Sudeći prema Zapisnicima sjednica gradskog zastupstva svoj je posao savjesno obavljao do 1901., kada je Zastupstvo napustio. Bio je aktivni član, a nakon 1886. kraće vrijeme i predsjednik Diletantskoga (Dobrovoljnoga) orkestra Hrvatskoga sokola, u kojem je svirao trombon i violončelo. Umro je 29. ožujka 1926. u Zagrebu.
Taj orkestar s povjesničarem Vjekoslavom Klaićem osnovao je 1881. spomenuti Franjin brat i opunomoćenik Vilim pl. Tomay. Kršten 6. lipnja 1848. u varaždinskoj župi Sv. Nikole, 6. kolovoza 1871. u župi Sv. Marka u Zagrebu oženio se Draginjom Gavrilović, kćerkom pravnika Uroša Gavrilovića iz Petrinjske ulice, rođenom 1850. Vilim je također bio glazbenik (trubač), pa i ne čudi što se prihvatio proizvodnje glazbala. Osim uloge u osnivanju orkestra, bio je član Hrvatskoga sokola, a 1890. postao je – s kapelnikom Antunom Stöcklom, učiteljem glazbene učione Hrvatskoga glazbenoga zavoda – vođom glazbe Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Zagrebu. Bio je k tomu blagajnik-amater Hrvatskoga glazbenog zavoda (1897.–1913.). Nakon što se 6. travnja 1913. oženio po drugi put, umro je već 24. lipnja te godine pa je i on pokopan na Mirogoju.

Vergles, Gregurović i Lončar

Njegova udovica Marija Tomay, rođena Vergles (Bergles), rođena je 6. prosinca 1873. u Podčetrtku u Sloveniji. Otac joj je bio soboslikar Matija Vergles. Marija je bila vlasnica tvrtke Tomay i Tkalčić od listopada 1901., kada je također kao prokurista preuzela svojega budućega supruga Vilima. O njezinu životu ima malo podataka. Poznato mi je da je 2. ožujka 1926. Skupština zastupstva slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba odobrila »izbor Marije Tomay za gradsku sestru pomoćnicu uz oprost od kvalifikacije« te da je umrijevši 4. listopada 1943. pokopana na Mirogoju. Međutim, još 1917. godine ona je trgovinu prodala Vilmi (Vilki) Gregurović rođenoj Noršić, rođenoj 14. prosinca 1882. u Tuhelju. Njezini su roditelji bili Ivan Noršić, krojač, i Marija Rihter, a po zanimanju je bila »inkasatorica«. Umrla je 13. kolovoza 1975. u Zagrebu. Kako bilo, Vilma se – vjerojatno 1928. – preudala za Ljudevita Lončara, rođenoga 23. kolovoza 1898. u obitelji Andrije Lončara, sitničara, i Anastazije Taboršak, rodom iz Hrvatskog Zagorja. On je bio poslovođa (od 1919.), a od 1928. i posljednji vlasnik naše trgovine u Ilici 49, koju je već 1931. likvidirao. Umro je u Zagrebu 9. ožujka 1988.