odgovor ne znam. možda niti ne postoji jednoznačan odgovor na to pitanje, ali ajmo malo nagađati...
evo moje tumačenje:
takvo "pravilo" o ženskim i muškim tonalitetima bi bilo primjenjivo najbolje u folklornim pjesmama...
puno folklornih pjesama karakterizira ljestvica koja ima raspon manji od oktave. najčešće je to ljestvica od prvih 6 tonova durske skale (do-re-mi-fa-so-la)...
uostalom, takav tonski raspon imaju i starinski dijatonski tradicijski instrumenti kao gajde, samica, razne druge svirale, pa se onda i folklorne pjesme pjevaju u istoj skali. logično.
u folklornom pjevanju u našim krajevima nema falseta, belkanta i sličnih tehnika pjevanja, nego se pjeva punim glasom, brustonalno.
takav način pjevanja ima svoja ograničenja.
jedno takvo ograničenje je da rijetko koja žena može otpjevati ton viši od c2.
obično se ton ispod c2, znači h1 uzima kao gornja granica raspona ženskih glasova kod brustonalnog (prsnog) pjevanja.
e, sad možemo uočiti da je upravo taj h1 na 6. stupnju D dur ljestvice (od d1 do h1). to je ujedno i najviši ton koji se pojavljuje u takvoj pjesmi i ženskim glasovima to paše, pa ga zato zovu ženskim tonalitetom.
za muške glasove važi analogija s tim da je njihov raspon do e1, pa je prema tome to 6. stupanj g-dur ljestvice.
ovdje je naravno riječ o prosječnim, uobičajenim rasponima koje svatko može otpjevati. naravno da za školovane ili nadarene pjevače postoje druge granice...
u klasičnoj glazbi se pod normalno očekuje od tenora da pjeva c2 (isti ton kojeg žene brustonalno jedva mogu dosegnuti), a sopranisticama se piše i do c3. poznatiji kao "visoki c"
