Da bacim malo retrospektive:
Dakle, u neka davna vremena neki nadobudni muzikanti koji su uz taj talent imali i malo šnjofa za elektroniku došli su na ideju kako ozvučiti određene akustične instrumente... Gitare, tambure, ponajviše basove, itd. koji su imali poznatu problematiku feedinga kod svirke preko mikrofona, a zbog svoje prirodno velike akustičnosti...
U to mračno doba u narodu je bilo fancy nositi ručne satove sa budilicom, odnosno ugrađenim biperom koji se povrh svoje primarne funkcije buđenja čak po želji korisnika mogao javljati svaki puni sat, pištati kojekakve defaultno zadane alarme, itd... Jednom rječju, čudo tehnike...
Dakle, taj cvrčak koji je bio ugrađen u poleđini iliti poklopcu ručnog sata, bila je ustvari okrugla pločica sa piezzo elementom kojem je jedan pol bio kučište sata (za znalce + pol, koji je i danas standard za kučište dugmastih baterija), dok je drugi pol bio tanka pločica od elastičnog materijala također okruglog oblika neraskidivo vezana na isti taj poklopac sata (jasno s unutrašnje strane)... Između te dvije površine bio je tekući kristal sa nama omiljenim svojstvom da promjenom dovedenog mu napona mijenja fizička svojstva i preko tih membranskih pločica tako umiljato počinje vibrirati, odnosno proizvoditi zvukove (vidi vraga)...
Kako smo mi tamburaši i glazbenici po prirodi domišljati likovi, dovinuli smo se našem jadu i iskoristili taj efekt u obrnutom smjeru... Zašto ne bi imali home-made izmišljotinu?... Dakle, dovodeći taj naš poklopac sata (ili čak samostojeću pločicu) u područje titranja (znamo naravno na koje se naše umjetničko vibriranje to odnosi), ta naša pločica je počela proizvoditi napon promjenjiva veličine reda mV do V koji je nama tako prokleto omiljen i iskoristiv...
Trebalo je samo malo vraške muke i višegodišnjeg iskustva u brzom lemljenju na inertnim podlogama (pod zaštitom kiselinske paste) da bismo dobili dva izvoda koje ćemo voziti dalje prema veršterkeriji (stupnjevima za pojačanje)...
Prava sitnica, ali čini čovjeka prerano ostarjelim...
Jasno da je i prianjanje naše skalamerije uz glasnjaču instrumenta i adekvatni prijenos toliko željenih frekvencija bio zasebni problem... Na kraju je empirijski utvrđeno da tanki sloj tzv. gumi-kita potpuno zadovoljava naše kompleksne zahtjeve... K tome ga je trebalo povremeno mijenjati (svakih cca. 72 sata) zbog izvjesnog sušenja ili ga osvježavati friškom pljuvačkom (koja svojim sastavom blagotvorno utiče na neka njegova svojstva)...
Zahebanciju na stranu, na kraju priče mogu vam reći da je taj home-made piezzo imao takav signal i freqency response da se nebi posramio pred ni jednim industrijskim... K tome je imao i mnogo veću aktivnu površinu, a to je vjerujte u našem slučaju vrlo bitno...
Pozdravlja Vas majstor Fantač...
