[tamish]

...iz časopisa "Hrvatska riječ" prenosim ovde...




Pola stoljeća s tamburom u ruci Željka Vukov 07. Kolovoz 2009.

Često me ljudi pitaju tko će me naslijediti. Ne znam, niti ću znati. Nesvjesno čovjek svog nasljednika zamišlja

kao sebe samoga, a s obzirom da nema dva ista čovjeka onda ne mogu niti zamisliti svog nasljednika.
Onako kako ja radim vjerojatno neće više nitko, što ne znači da taj netko neće možda bolje i više uraditi
nego što sam ja uradio. Neka bude bilo tko, samo neka voli tamburu i neka to radi svim srcem.

S
inonim za Subotički tamburaški orkestar, kao i za tamburašku glazbu u Subotici i šire, zasigurno je ime Stipana Jaramazovića. Kvalitetna tamburaška glazba, dobro postavljena tehnika sviranja i izuzetan ton sastavni je dio njegova rada. U spomenutih pedeset godina nije Jaramazović samo svirao, nego je učio i svoje znanje dijelio mlađim naraštajima, kako bi izgradio budućnost za tamburu na ovim prostorima. Činjenicu da je Stipan Jaramazović često bio više od učitelja tambure, ipak znaju samo tamburaši.
Vi ste mnogima usadili ljubav prema tamburaškoj glazbi. Tko je vama prenio ovu vrstu glazbe?
Imao sam sreću biti učenikom nastavnika fizičkog odgoja Antuna Katančića, koji bi nam na početku sata puštao tamburašku glazbu. On sam je bio veliki ljubitelj tamburaša. Imao je stari magnetofon, što je u to vrijeme bilo pravo čudo i tada bi nam 2-3 minute pustio da slušamo tamburaše. Dobro se sjećam, bio je siječanj, početak drugog polugodišta u školi, 1959. godine, kada je nastavnik Katančić kazao kako je organiziran upis u školu sviranja na tamburi, pa tko želi može se upisati. On je to prenio učenicima svih razreda i nas se skupilo oko 100. Upisali smo se u OKUD »Mladost«, kod čika Laze Malagurskog, kako bismo učili svirati. Nitko od nas naravno nije imao tamburu, ali smo svi željeli svirati i tamo smo prvi put konkretno sreli taj instrument.
Jeste li tamburu zavoljeli u školi, ili se ta ljubav rodila prije?
Često me pitaju koji je bio moj prvi susret s tamburom i kada sam se zainteresirao za nju. Imao sam 3-4 godine i moja me je mama vodila da vidimo neke svatove. S obzirom da sam bio mali stavili su me na rudu jednog fijakera, kako bih i ja nešto vidio. Kad smo došli doma, mama je pitala što sam vidio, ja sam rekao tamburaše. U cijelim svatovima ja sam vidio samo tamburaše. To je mene već tada opčinilo, kao mali znao sam »svirati« na maloj metlici kojom je mama vlažila rublje. To je bila moja prva »tambura«. Kad se pojavila ova prilika za učenjem u školi, to je naravno bilo jasno, nisam se ni trena razmišljao, odluka je već davno donesena. Tako je sve to počelo.
Vaš prvi učitelj bio je Lazar Malagurski, no puno toga ste naučili sami. Kako je sve to izgledalo?
Da, kod njega sam prvo učio u »Mladosti«. Kad je u Muzičkoj školi otvoren odjel za tamburu, onda me je on nagovorio da se upišem i tako je i bilo. Završio sam četiri razreda niže Muzičke škole na tamburi, toliko je onda trebalo. Poslije toga sam se upisao u srednju školu i svirao klarinet, jer tambura u srednjoj tada nije postojala. Krenuo sam usporedo u Muzičku školu i Gimnaziju, međutim to mi se preklapalo, tako da sam ostavio Muzičku školu. Sve ovo što je dalje došlo bilo je samo od sebe. Puno sam čitao i proučavao osnovne teorije glazbe, kao i harmoniju, sam sam sebe učio. Što se tiče sviranja, ono što sam naučio u Mladosti, kao i u Muzičkoj školi, jest to što sam naučio od nekog, ostalo sam sam proučavao. Svojedobno sam svirao i za folklor i za tamburaše, što mi je omogućilo razviti tehniku. Folklor je prije svega dobar za tamburaše, jer se tu stalno svira isto, ali se ipak traži određeni tempo. Za folklor sam svirao sve do odlaska na fakultet. Kada sam otišao na fakultet 1966. godine u Beograd, raspitao sam se i potražio tamburaški okrestar. Pronašao sam tamburaški okrestar u KUD »Branko Cvetković«, kojeg je tada vodio Maksa Popov. Tamo sam se prijavio i mislio sam kako ću ja tamo puno toga naučiti, međutim ispostavilo se da su svi oni učili svirati na sluh, a ne po notama. To je za mene bilo jako sporo. Njima je trebala jedna proba da bi naučili pola pjesme, to mi se nikako nije dopalo, te sam otišao iz tog orkestra. Tražio sam dalje, te sam svirao u narodnom orkestru OKUD »Ivo Lola Ribar«. Orkestar je tada vodio Miodrag Jašarević i tamo sam naučio puno, ne toliko o tamburi, nego o narodnoj glazbi, što mi je kasnije svakako trebalo. Od Jašarevića se doista moglo puno naučiti, nije krio i tajio svoje znanje. Kad je on prestao raditi u narodnom orkestru prestao sam i ja svirati tamo, jer sam bio pred kraj studija, pred diplomom i nisam htio započinjati nanovo.
Po povratku iz Beograda nastavili ste svirati. Koliko je tada u Subotici bila zastupljena tamburaška glazba?
Kad sam došao iz Beograda, tamburaša u Subotici je ostalo vrlo malo, čak manje nego što je bilo kada sam polazio. No, postojao je jedan mali tamburaški sastav u »Bunjevačkom kolu« i gotovo ništa drugo. Otišao sam nekoliko puta tamo na probu, no nisam bio oduševljen. Razmišljao sam što dalje, skupa s mojim starim prijateljima Ivicom Vidakovićem i Perom Ušumovićem. Svi smo već tada bili oženjeni i razmišljali što dalje, okupljali smo se jedan kod drugog i malo svirali. Odlučili smo osnovati tamburaški orkestar koji bi bio na neki način reprezentacija Subotice. Bilo nam je bitno napraviti makar i jedan koncert godišnje, ali da to bude kvalitetno i da se o njemu još dugo priča. Tako je ustvari rođen Subotički tamburaški orkestar. Bilo je to 1976. godine. Sav moj daljnji angažman vezan je za ovaj orkestar, od tada pa sve do danas. Tu sam koncert majstor, bio sam i sad sam predsjednik, umjetnički voditelj, što god treba.
Otkako ste u ovome orkestru svirate prim. Jeste li oduvijek na primu ili ste mijenjali instrument?
Od prvog dana sviram prim, to sam učio i u Muzičkoj školi. Nisam mijenjao instrumente jer i danas smatram da nije dobro puno mijenjati. One koji mijenjaju instrumente zovem »univerzalnim neznalicama«, znaš sve, a ništa redovno. Ipak treba ići na neku, kako mi to kažemo, užu specijalizaciju, jer nisu svi instrumenti isti. Jednostavno, za prelazak na drugi instrument treba vremena.
Pedeset godina sviranja je za vama. Jeste li svirali u nekim manjim tamburaškim sastavima?
Logična je želja da se pokraj velikog orkestra napravi i neki manji sastav koji bi bio pokretniji i svakako komercijalniji. Imao sam takve želje, no nikad nisam mogao sastaviti takav orkestar koji bi na svim linijama imao prave ljude. To je tako trajalo godinama. Kad su došle one najgore devedesete godine, odjednom sam sastavio mali orkestar i svirali smo na Paliću. Nas je tada bilo šestorica, kao i uvijek i jačih i slabijih glazbenika. Radili smo dvije godine, a kako smo se okupili, spontano, tako smo se i razišli. Ja sam i tada u prvi plan stavljao rad s velikim orkestrom. U manjim sastavima je ipak komercijala na prvom mjestu, a meni je bila važna kvaliteta.