[saky]

Od pomenute pjesme se nije odvajao; uvijek bi je među prvima stavljao na repertoar. Taj njihov zajednički biser je u pravom smislu obogatio bosanskohercegovački narodni melos. Evo i nekoliko naslova Zaimovih novokomponovanih narodnih pjesama: ”Slavuj pjeva na beharli grani”, ”Sve behara i sve cvijeta”, ”Ne pitaj me stara majko”, ”Nekada sam sevdisao”, ”Što je lijepo vrelo Moščanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Imam dragu u sokaku mome”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Sinoć gledam sjajnu mjesečinu”, ”Zašto si me majko rodila”, ”Sjećaš li se draga prošlog ljeta”, ”Mrkonjiću, rodni grade”, ”Kada dođem rodnom kraju”, ”Oj, jeseni tugo moja”, ”Moj sokole, sine od zakletve”, ”Boluje mi moja draga”, ”Da sam sjajna mjesečina”, ”Kad u bašči zaspu đul behari”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Znaš kad sam ti ljubav darovala”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sija”, ”Pokraj Jajca teče voda Pliva”... Za cijeli svoj život drugovanja sa narodnom muzikom dobio je mnoga priznanja. RT Sarajevo je snimila i u nekoliko repriza emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu Imamoviću pod nazivom ”Čovjek i vrijeme”. Nastupao je s mnogim veteranima narodne muzike, u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom ”Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu ”Priče o starim gradovima” i u posljednjem serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod nazivom ”Meraklije” urednika Vehida Gunića i muzičkog urednika Spasoja Beraka-Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih numera odmah u početku emisije, a u podnaslovu ”Pjesme srca”. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim sinom Nedžadom. Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala ”Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu ”Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma ”Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju ”Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine. U rano proljeće, kad sve cvijeta i behara, kada je Hercegovina najljepša često je Zaim posjećivao Počitelj, darovao mu je i pjesmu ”Pjesma Počitelju”. Pored bosanskohercegovačkih sevdahlinki pjevao je i pjesme drugih naroda. Naročito mu je bio blizak melos sandžačkih muslimana. Posebno nam je dokazivao da je jedna od sandžačkih bisera pjesma ”Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene”, koja je prvo bila interpretirana od crnogorskog pjevača Zejbe Pekušića, zatim malo preuređena muzički od Predraga Gojkovića-Cuneta iz Beograda, pa do izvedbe ”Pljevaljskih tamburaša”. Istu je Zaim uvrstio u svoj repertoar. Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom; u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović-Bebom. A to su pjesme: ”Hajde dušo da ašikujemo”, ”Evo mene u tom kolu” Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva ”Hercegovačku zdravicu”. Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem ”Zvijezda tjera mjeseca”, ”Igrali se konji vrani”, te u duetu sa Milom Petrovićem ”Zelen lišće goru kiti” (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između šezdesetih i sedamdesetih godina. Negdje pedesetih godina u tvornici ”Jugoton” iz Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri pjesme na petnaestak gramofonskih ploča i jednu LP ploču koje su bile vrlo krhke kvalitete (78 okretaja). Pojedinci u Radio Sarajevu su se prije rata 1992. godine neodgovorno ponašali prema stvaralaštvu Zaima Imamovića, ali i drugih solista. Mnogi arhivski snimci su uništeni, jedva je ostala emisija od petka, 2. oktobra 1964. godine u trajanju od 20 minuta, a pod nazivom ”Govore o sebi, pjevaju za vas” (O Zaimu Imamoviću, urednik Zvonimir Nevžala). O Zaimu su spjevane i pjesme za njegova života. Jedna od takvih je i ”Kad zapjeva Bosna naša” (autora Jovice Petkovića) a u izvedbi na gramofonskoj ploči (45 okretaja) pjeva Muhamed Pašić-Mašura. Poznati pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević, koji je rastao negdje na visokom Pešteru, ponesen i oduševljen Zaimovim pjevanjem, prilikom posjete Zaimu rekao je: ”Zamišljao sam da živa ljudska legenda, Zaim Imamović, živi u svili i kadifi, kad ono tamo, Zaim živi skromno kao i svi smrtnici. On je, bolan, pravi rođeni, autentični narodni umjetnik...” Sinan mu je posvetio i jednu od svojih pjesama. Pjesma Zaimu Imamoviću Zaime, Svi vole kad pjevaš Iz grudi da se svuda čuješ a usta ne otvaraš...

Pred kraj života nečujno se povukao. Tiho je drugovao s pjesmom čiji je i autor: Bosno moja plemenita U mladost me vrati, Ja ću tebe za života, S’ pjesmom darivati...

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. To su za njegovu starost, iscrpljenost i zdravstveno stanje bili veoma teški dani. Priča se da se za vrijeme agresije, snalazio, te dolazio u kolega i prijatelja da traži hranu, te da je svoju harmoniku nosio na pijacu da je proda kako bi preživio (sedmični list ”Ljiljan” 1995. godine). Posljednji stihovi pjesme ”Bosno, moja plemenita” kaže srce umjetnika se umorilo, iscrpilo i napatilo, prestalo je da kuca u Sarajevu, gdje je pokopan u gradu u kojem je proveo najveći dio života. Ostalo nam je sjećanje na Zaima – evergrina u narodnoj muzici. Za sve mu hvala. Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.