[saky]

Zaim Imamović, jedan od najvećih interpretatora sevdalinke.

Zaim Imamović, rođen je 26. augusta 1920. godine u Mrkonjić Gradu. Živio je u Travniku. Skoro sav svoj život proveo je u Sarajevu, a povremeno je odlazio u Počitelj na imanje, u svoju vikendicu. Iza njega su ostali kći Jasminka i sin Nedžad (poznati gitarista i pjevač) kao i unučad. Umro je u Sarajevu 2. februara 1994. godine. Ostaje nam sjećanje na evergrina u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine. Ovakav čovjek se rijetko rađa, bio je uzor velikim pjevačima i mnogi su ga stavljali na prvo mjesto kao svoga idola. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdahlinke. Po rođenju iz Mrkonjić Grada nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj ”Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom, a to je grad sevdaha i sevdahlinka koji je imao svoju pjesmu ”Kolika je viš’ Travnika bojna?” pa je Zaim za nju i sentimentalno vezan, tako da je rado stavljao na svoj repertoar. U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD ”Gajret”. Poveli su jedne večeri i Zaima na probu, gdje je horovođa Cvjetko Rihtman pristao da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Napustio je tekstilni zanat u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku. Već tada se otkriva Zaimov talenat za umjetnost. Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače. Prvo javljanje je 10. aprila 1945. godine kada je tehničar na radiju Đorde Lukić-Cigo objavio: ”Ovdje Radio stanica Sarajevo. Danas je Njemačka kapitulirala.” Tada su mnoge emisije išle ”uživo” jer se oskudijevalo sa tehnikom i opremom. Svaka greška ne bi se mogla brisati, ostala je u eteru. Samo na takav način se mogao ocijeniti kvalitet pjevača. U doba kada se gramofonske ploče nisu tako mnogo snimale, kada smo narodnu muziku slušali preko rijetkih radio prijemnika (Kosmaj, Nikola Tesla, Vesna...), tada smo mnogo više saznavali šta je lijepo u muzici, a naročito u bosanskohercegovačkom sevdahu. U to vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pješke hodim”. On već tada postaje pjevač po osjećaju, a pjesnik po duši, umio je da nam dočara prosto romantična doba koja još samo u sevdahlinkama postoje, da nam ih približi, da ih osjetimo i shvatimo. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Rado ih je slušao i od njih učio kako pjesmu treba usavršiti i interpretirati. Pjesme je prikupljao i upotpunjavao svoj već tada bogati repertoar. Njegov glas je osoban, a pjevao je manirom koji je bio blizak, ali ipak neuhvatljiv za mnoge pjevače narednih generacija. Zbog toga se do sada nije pojavio pjevač za kojeg bi moglo da se kaže: – pjeva kao Zaim Imamović. Iako danas neki kažu blizak mu je Andrija Števanić, ipak, Zaim je Zaim, nezamjenjivi pjevač. Pjevao je malo kroz nos, ali mu se nažal ne uzima kao vokalni nedostatak, već kao sredstvo pomoću koga dočarava atmosferu Orijenta. Otuda nije ni čudo što je reprezentovao našu zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru. Majstor je dinamike pjevanja, što je veoma bitno za uvjerljivost interpretacije. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali želju da ostanu i da žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila Radio stanica Sarajevo. U predratnoj generaciji pjevača bili su: Samija Alajbegović, Munevera Berberović, Esma Buljubašić, Lela Karlović, sestre Mira i Dragica Sabljak, Mica Talaja, Kadira Karahasanović, Enver Ekić, Arif Merdžanović, Hamdija Samardžić, Alija Nuhbegović (pjeva, svira harmoniku i klavir, poslije postaje i novinar), Jozo Penava (poslije postaje i vođa Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva), Osman Plivčić, Varešanović, te Avdo Buzar kafanski pjevač i svirač, i drugi Tek negdje iza 1945. godine pojavljuje se nova garnitura pjevača u kojoj je Zaim Imamović (pjevač, harmonikaš i frulaš), Ibrahim Aščerić, Vejsil Hadžibegić, Jozo Kristić, Slobodan Lukić, Tugomir Alaupović, te oko 1950. godine nastupaju: Zumra Mulalić, Nada Mamula, Nadežda Cmiljić, Radmila Jagodić, Izeta Selimović-Beba, Mile Petrović, Vlado Mulić, Božidar Ivanišević, Mile Bogunović (pjevač, voditelj, humorista), Milan Eterović, Mileta Rajčević, Safet Isović, Himzo Polovina, Zehra Deović, Zora Dubljević, Meho Puzić, duet Mustapić-Sušac, Husein Kurtagić, Nedjeljko Bilkić, Stanimir Petrović-Lale, Zekerijah Đezić i mnogi drugi. Mnogi od ovih pjevača postali su veterani sevdahlinke i divne narodne izvorne pjesme, koje je u to vrijeme naročito Radio Sarajevo arhiviralo i emitovalo. Ipak, najveći veteran pjesme je bio Zaim Imamović. Mnoga od poznatih imena učili su od Zaima i većina od njih je kazala da je Zaim nezamjenjivi izvođač sevdahlinke. Sevdahlinke koja ima svoju dušu i koja je u narodu nastala, živjela, mijenjala se, bila je do današnjih dana i ostala izraz svega onoga što je naš narod na ovim prostorima kroz vijekove živio i osjećao. Sve je kroz pjesmu kazano. Sevdahlinka je sačuvana, prenošenjem s koljena na koljeno, usmenim putem od grla do uha, od uha do grla. Njeni mnogi autori melodija i teksta su nepoznati, zato je i postala izvornom baštinom naroda koji je čuva i njeguje. Dakle, narod je njen kolektivni autor. Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao. Safet Isović – veteran narodnih pjesama često i ponosno ističe da se smatra Zaimovim učenikom. ”Zaim Imamović je bio prava škola lijepoga pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdahlinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdahlinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagani i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu.” Znao je i snimio Zaim mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge Radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstva Obišao je zemlju i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Učesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraćen ovacijama. Reprezentovao je našu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica se iste večeri morao vraćati u Sarajevo. Ne mogu a da ne iskažem nekoliko naslova sevdahlinki koje su se našle na njegovom prebogatom repertoaru: ”Haj, Moščanice vodo plemenita”, ”Od kako sam sevdah svezo”, ”Okreni se niz đul-bašču”, ”Haj, sadih almu na sred Atmejdana”, ”Ja zagrizoh šareniku jabuku”, ”Đul Fatima po đul-bašči šeće”, ”Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane”, ”Snijeg pade drumi zapadoše”, ”Kad puhnuše sabah-zorski vjetrovi”. Po mome mišljenju jedan od najljepših snimaka RTV Sarajeva je pjesma koju je snimio sa Narodnim orkestrom Radio Sarajeva, a to je: ”Oj, djevojko, ašik dušo” Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se našle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva. Takođe je sarađivao sa veoma cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem-Šerbom sa kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedžića je komponovao muziku. Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave ”Bosno moja poharana”, zatim ”Sarajevo, behara ti tvoga”, koja glasi: Sarajevo, behara ti tvoga, znaš li reći šta za dragog moga? Otišo je već godinu dana, ja ga čekam tužna, rasplakana. Dođi, dragi, milovanje moje, pa utješi bolno srce moje. Uzalud je tvoj otac i mati, kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.