Čini mi se da se ovakvim (lošim???) repertoarom išlo na to da se svima dopadne, a to je nemoguće. Ciljana publika bi trebala biti vodilja oko koje će se vrtiti izbor materijala. Apokaliptika ima svoju ciljanu publiku, tri tenora isto tako, eminem i edo majka, Bregović, Tarafi...
A mi smo svirali sve...
Bilo je "klasike", modernjave, repanja, opernih i inih arija, rocka, trebao je biti i jazz....a bilo je i folklora...i za svakoga bi bilo po nešto a na kraju ništa ni za koga.
Jbga, apokaliptika svira to što svira, bregović isto tako, tarafi, queen i da ne nabrajam dalje i nemaju problema sa dokazivanjem bilo kome bilo što.
Ima prostora da se puno napravi, trebalo bi napraviti realnu procjenu glazbenih žanrova gdje je "tambura doma" i to onda dozirati. Ako je u igri klasika (a ima stvari gdje se tambura dobro snalazi), stvar je aranžera kako to prilagoditi tamburama da bude prepoznatljivo, razigrano i slušljivo i da se ne upada u zamku terciranja u Mozartu ili da se svira na način simfonijskog orkestra....
Isto vrijedi za bilo koji žanr...
Zvuk tambure je takav kakav je; ako se već nešto
obrađuje i prilagođava tamburaškom izričaju onda nema kompromisa. Mi niti možemo niti trebamo zvučati kao simfonijski (ili bilo koji drugi) orkestar, treba nam, što bi evildick rek'o, "krvi"
Jedna od stvari zbog koje mi se 100 violina ne sviđa je koketiranje sa "klasikom", doduše na njihov način. Procjenjujem da u tom slučaju nije u igri kompleks dokazivanja toga da se i na violinama
može sve svirati nego dokazivanje tih majstora svirke kao "ozbiljnih" glazbenika...
Ali kad sviraju svoje to je druga priča...
Na tom tragu zamišljam i ovaj naš orkestar...
Treba shvatiti da je posebnost, originalnost i iskrenost ono što odvaja velike od prosjeka i da je
Pjesma ono oko čega se sve vrti; ako je dobra možeš s njom što hoćeš ona je opet dobra....
Nekako mi je folklor ipak najbliži (najdraži), čini mi se da se može i bolje i više upotrijebiti, a o njegovom bogatstvu i šarolikosti ne treba palamuditi.