Jučer sam prvi puta bio na rapsodiji. Iako je orkestar sastavljen od dobrih i izvrsnih tamburaša, to nije dovoljno da bi orkestar funkcionirao kao cjelina. Primjerice, u Zvonarima nas je 12 nastupalo na Memorijalu, a momački smo se naradili da bi zvučali onako kako smo zvučali. I unatoč tome, bilo je nekoliko grešaka. A kad pričamo o orkestru od 100 ljudi, ovo što su napravili u 3-4 probe je izvrsno, ali mislim da ni na koji način nije nešto što predstavlja evoluciju tambure, odnosno tamburaške glazbe per se. Iako je tehnički neizvedivo, ovakav orkestar bi trebao funkcionirati na tjednoj bazi s nekoliko proba.
Ono čemu Rapsodija doprinosi definitivno je atraktivnost tambure, ali s obzirom na konačni rezultat, mislim da bi tako nešto tek intenzivnijim radom moglo prezentirati tamburu kao instrument spreman za akademske krugove i instrument kojem je mjesto u višim glazbenim sferama. Potreba za boljim pripremama je posebno vidljiva u izvedbama seriozne glazbe. Čak sam mišljenja da dobar dio zahtjevnog serioznog repertoara uopće ne bi trebali izvoditi, jer nije ni prolazno izveden, tako da uz ovaj modus rada, na kojem se temelji veliki orkestar, puno bolje pristaju cvelferski napjevi nego Strauss ili Brahms.
Moram izdvojiti Moricconea i Drmeš za penderckog kao (za mene) najsvjetlije trenutke večeri. Moriccone mi je posebno dobar zbog uspješnog kombiniranja tambura s drugim instrumentima. Drmeš je na neki način odmak od svega što smo navikli čuti na tamburama, a meni osobno je bio odmor za uši nakon godina sladunjave glazbe na tamburama. Drmeš je glazba s mudima, a mislim da je i izveden tako. (Evo, jedino bih u onaj solo s basovima uključio i basdžiju.)
Što se tiče vokalnih izvedbi, gospođa Boljkovac je pokazala da je orkestar još uvijek zelen za nju, a Ana Fortuna (???) i basdžija su bili skroz slatki, a basdžija je još jednom pokazao da ima tamburaša koji znaju (normalno
) pjevati. A Zwizde? Zwizde su Zwizde...
Što se tiče dirigiranja, moram izdvojiti maestra Sinišu Leopolda, koji je uspio dobiti zamjetno višu razinu izvedbene disipline, čvrstoće i točnosti.
Kao zaključak, mogu samo reći da bi onih milijun kuna, oko kojih se vodilo toliko polemike, trebalo višestruko uvećati, ukoliko bi to omogućilo da veliki orkestar prosvira u svom puno potencijalu, koji je, ukoliko se s vremenom ne povećaju sredstva, vjerujem, dosegao svoj maksimum.