a šta reći... kad netko čovjeka u mojim godinama, koji se bavi glazbom uspije oduševiti... ne znam šta da kažem osim da se to stvarno rijetko događa.
osim naravno, mire navračića. on me doslovno svaki put izbaci iz takta. to je čudo od čovjeka. onakav tico-tico se nije čuo nigdje. ono je meni bio kraj svijeta.
eto, neka su i ti zagrebački tamburaši pokazali pravu sviračku svirku koja je daleko potpunija i bogatija od odsviravanja bilo kakvih nota.
ugodno iznenađenje mi je bilo jakšino pjevanje. ne pretjerujem kad kažem da on ima perspektivu postati pravi vokalni solist.
jinx i šuša, i poslije 30 godina zajedničke svirke su još uvijek pojam za bas i kontru. svjetski odrađeno, s tim da je jinx svirao s iščašenim lijevim ramenom.
čestitke idu svima, vrhunski koncert, vrhunski doživljaj kojeg nisu uspjeli umanjiti niti (po meni) ne baš najsretnije rješenje s ozvučenjem niti čudni tonovi iz violine madjarskog gosta.
najbitnije je to da ovakvi događaji pokazuju da tambura živi u punom smislu te riječi. da se pomiču okviri i granice u kojima se uopće pojmila i doživljavala tambura općenito u javnosti.
a preko takvih koncerata i takvih rezultata su sami zagrebački tamburaši na najboljem putu da od sebe naprave instituciju.
imao je šuša uvijek dobrih ideja i rješenja. izgleda mi da mu je pokrtetanje ovakvog orkestra najbolja od svih dobrih ideja.
