[_maestro_]

i meni tema izgleda zgodna za mogućnosti raspravljanja o načinima sviranja koji nisu uobičajeni i koji otvaraju mogućnost da se stvari sagledaju i s drugih aspekata.
najveća je nužnost da se u tamburaškoj glazbi događaju nove stvari, da se ide dalje. bez toga tamburaška glazba ne živi.
ako se fokusiramo samo na ono što su majstori prije nas već napravili, janika ili pavlovići, nećemo nigdje stići nego samo imitirati već viđeno i ostvareno.
od starih majstora treba učiti, njihovu svirku ugraditi u svoje temelje, ali i sami trebamo dalje graditi.
možda je baš branko pavlović najbolji primjer jer se nije zaustavio na rezultatima koje je dostigao sa stevicom. išao je i još uvijek ide dalje.

zato sam se usprotivio zlajinom postu u kojem nabraja limite kvartnih instrumenata, poteškoće kod trzanja više žica odjednom...