Eto, sprema se provedba zakona... Već je puno o ovoj temi rečeno ovdje, samo da dodam:
jesu nam ga stavili... Ali vjerujte, svaka vrsta zabrane predstavlja samo novi izazov našoj ovisničkoj kreativnosti (koja je uzgred, neslućeno golema), pa ćemo (mi ovisnici) već pronaći neko kompromisno rješenje kojim ćemo "zaobići" kao i do sada taj novi nazovimo ga atak na naše ionako nikotinom zacrnjene dušice...
Što se moralno-etičkog stajališta tiče, vjerujem da se velika većina kroničnih pušača i do sada pridržavala nekih osnovnih pravila kulturnog ponašanja, kao na primjer nepušenje u ambulantama, sredstvima javnog prijevoza, u prisustvu djece, u kućama nepušača, na sastancima, predavanjima, itd.. (da samo vidite koliko studenata nakon predavanja ide sa nama na čik-pauzu, indikativno, zar ne?)... Da ne pričamo o zdravlju, kad se već odavno zna sve o pušenju, pa i više od toga... Da li onda pušenje okarakterizirati kao bolest, a ne kao ovisnost? Malo morgen, onda bi ga trebalo i drukčije tretirati... O ulozi države u svemu tome nećemo...
Osobno smatram da obitelj kao osnovna ćelija društva (to što nam je standard i društvo u cjelini u qrcu, nema veze) ima najveću moć i eventualni utjecaj na razvijanje svijesti budućih /ne/pušača... (iako sam kronični pljuger, u dječjoj sobi i većinom u dnevnom boravku nema dima, npr...)
Pušim 2-3 kutije dnevno, ovisno o raspoloženju i uvjetima, ali sam za primjer tvrdo odlučio da ću prestati onog trenutka kad prestanem i disati...
PS.:
za sve su krivi Indijanci... 