Quote:
Originally Posted by Vedran
... Na koji način, prema vašem mišljenju, utječe nedostatak originalnosti na razvoj tambure i na koji sve načine i sami možemo utjecati na povećanje trenda stvaranja originalne tamburške glazbe?
|
utječe na loš način.
ne znam jel mi to došlo s godinama, ali općenito u kompletnoj glazbenoj produlciji mi izgleda da traje neko vrijeme bezidejnosti... još tamo od odamdesetih.
što bi reko marijan ban:
jer osamdesete su bile godine
kad smo skupa svirali
svake noći... itd.
o svemu tome sam puno pisao po drugim temama, po temi o požeškom festivalu na primjer, gdje mi je jedna od glavnih zamjerki sličnost svih tih pjesama, to jest sličnost forme kroz koju se za sada izražavaju tamburaši.
po mom nekakvom viđenju radi se o 3 forme:
- koncertana (tamburaški orkestri, festival u osijeku)
- folkloraška (lado, folklorni ansambli, kudovi)
- estradna ( dukati, lole, požega, gažeri)
najviše prostora za širenje ima u okviru ove treće, estradne grupe.
no ipak nisam siguran, možda ne treba forsirati ništa i čekati da se dogodi nešto dobro samo od sebe, a možda treba malo pogurati ili podmazati nešto negdje, ako je zapelo.
najviše me smeta kad čujem na radiju neku novu stvar ne znam ko je izvođač od desetak mogućih kandidata, jer su svi slični... razlikuju se jedino po boji glasa glavnog vokala. jebiga... to mi smeta i ukazuje na neoriginalnost.
ja sam si zabrijao da bi bilo dobro kad bi se naša tamburaška glazba počela širiti i cvjetati kao američki country. na mali milijun malih smjerova, formi i načina...
možemo u nekoj od tih varijanti kombinirati 2 basprima uz neki drugačiji sastav, možemo uz tamburaški sastav uvesti dodatne instrumente, mogućnosti su ogromne.
ma ne trebamo ići do amerike. dalmatinske pjesme su još davno, prije 30-40 godina prvenstveno zahvaljujući zdenku runjiću i njegovoj ekipi napravile svoju ekspanziju. tu je došlo kako je lički drvosječa primjetio, a vedran osvježio do nekakve mutacije, spoja pop glazbe i tradicionalne mediteranske pjesme. taj spoj je bio uspješan i lansirao je jednog olivera dragojevića, terezu kesoviju i još puno velikih imena.
jedna od važnijih stvari o kojima sam isto trkeljao puno je i nužnost osuvremenjivanja, aktualizacije tekstova...
publika se identificira s tekstom. eno ladno pivo, eno balašević za primjer. samo je uvjet da se ljudi nađu u tom tekstu, da se na neki način mogu identificirati s pjesmom.
danas se nekome teško identificirati s konjima kojih više nema, sa snašama i bećarima koji piju rakiju.
ljubavni pjesmuljci su univerzalni, ali u tom slučaju tekstovi nisu nositelj pjesme.
zdenka runjića više nema. nema niti velikog tekstopisca drage britvića...
umro je i mikis theodorakis.
pesimistički rečeno, mi tamburaši još uvijek čekamo svog godota koji ima kapacitet kao gore spomenuti. do tada prepušteni smo sami sebi, pa nam ne preostaje ništa drugo nego biti svjesni svojih nedostataka i pokušavati ih umanjiti i izbjeći greške i zablude koliko je to moguće.
bit će tu i krivih pokušaja, slijepih ulica i svega. najvažnije ipak imamo, a to je činjenica da tamburaška glazba živi. nije mrtva.
edit: sam ton tambure nikako ne smatram presudnim, čak niti bitnim elementom u cijelom procesu.
