Ovo je (meni) izuzetno zanimljiva tema, primarno zbog količine emocija koje je polučila kod svih aktera ove priče i upravo su emocije isključivi razlog moga uključivanja u raspravu.
Dakle ja sam promatračica, a vi "emotivni" više niste promatrači nego akteri. U nastavku slijedi odgovor na moguće pitanje: "Zašto?"
Jedan poznati zagrebački umjetnik (Kožarić), tvorac popularnog "Sunca" s Cvijetnog trga, jednom je prilikom rekao kako je upravo "Sunce" njegovo najdraže djelo jer je uvijek išarano, obljepljeno žvakaćama, djeca i odrasli se ponekad zalete pa ga šutnu, drugi ga pak grle... Uglavnom, to djelo istinski provocira, nije anemično i bezlično, to djelo svakako vrijedi i to je svrha umjetničkog djela, izazvati reakciju, izazvati emocije! Ne znam je li vam poznato, ali prvobitno je bilo postavljeno kod Hrvatskog narodnog kazališta, čini mi se, te je spaljeno... Upravo je reakcija ono što djelo razlikuje od umjetničkog djela!
Dakle, promatrač u trenu kad počne izražavati emocije postaje akter, direktno involviran u problem, sudionik svjetske boli, sreće ili ushita, nije važno. Dakle, svi ste postali akteri ove priče, stvaratelji nečega, a posebice Maestro, za kojega je ova tema postala izrazito intimna.
Dakako ne znam što je Maestro na poslijetku imao namjeru učiniti kada je započeo ovu temu, ali prema ishodu, prema količini emocija, točnije reakciji koju su kod Maestra izazvali lik i djelo gospodina Žeravice, Maestro je na ovome Forumu gospodina Marinka Žeravicu, graditelja instrumenata i majstora glazbalara inaugurirao u Umjetnika.
__________________
Čovjek je Bog s protezama
|