dakle... elem... allora
da se vratimo na glavni tok ove teme koji je prekinut tamo negdje...
jesmo li ipak previše i jednostrano fokusirani i fiksirani na same tambure i ostala tehnička pomagala, a znatno manje na glazbu i nas same kao svirače, glazbenike, instrumentaliste.
to zaključujem detaljno prateći ovaj forum.
kao da smo opsjednuti tim famoznim "tonom", skladom, ali samo na tehničkom nivou samih instrumenata. u nekim momentima priča je išla čak do pridavanja ljudskih atributa ("karizma") instrumentu.
doduše, na ovoj temi sam i ja spominjao neku
dušu tambure, ali pri tom nisam mislio na kvalitetu instrumenta nego na karakter muzike koja se svira ili bi se mogla svirati na tamburama.
moj stav je da je tambura bez svirača samo bespomoćni komad drveta i metala i da zanemarujemo tu ljudsku komponentu u svemu tome.
kao argument ovdje mogu navesti primjer gazdi koji su svojevremeno punili sportske dvorane, a da i nisu imali neke specijalne instrumente.
ne mislim pri tome da je svejedno na čemu sviramo, da su u krivu oni koji su emotivno vezani uz svoj instrument. naravno da svaki svirač treba tražiti i naći nešto na čemu će moći kvalitetno prezentirati svoje sviranje, da i on sam bude zadovoljan, ali mislim da težište pomičemo na krivu stranu.
kao neka paradigma ovoga o čemu pišem može poslužiti i projekt kojeg je pokrenuo graditelj marinko žeravica. čovjek je uložio svoja sredstva, vrijeme, trud na organizaciju orkestra zvonari koji svira isključivo na njegovim instrumentima.
okupio je vrsne svirače, angažirao marijana makara kao aranžera i glazbenog voditelja i krenuo u projekt.
čini mi se da njega zanima prvenstveno čistoća zvuka tog orkestra, ujednačenost instrumenata i takve stvari. istovremeno na ljude, svirače i ono što sviraju gleda više kao na nešto nužno da bi ti njegovi instrumenti zazvučali, ali ipak mu je to sporedno.
mišljenja sam da je to krivi pristup, krivo postavljen sustav vrijednosti i prioriteta. naravno da pri tome ne želim osporiti žeravici ili bilo kojem drugom majstoru da i dalje radi svoj posao na usavršavanju tambura, traženju boljih rješenje i boljeg zvuka, samo to je posao koji se tiče prvenstveno graditelja, to njemu osobno i treba biti prioritetno, ali mi svirači bismo trebali biti manje okupirani takvim stvarima, pogotovo kad nam to odvlači pozornost s nekih drugih stvari, kad glazbu i sviranje zbog instrumenta stavljamo u drugi plan.
lošem sviraču ni najbolja tambura ne može pomoći baš nimalo.
šta vi mislite?
