cijelo moje trkeljanje gore se može svesti na tamburašku priču.
ustvari, ona zlajina tablica gore objašnjava brojčano razmak pragova na vratu tambure, njihov međusobni odnos... menzuru što bi rekli graditelji.
a ja sam se nadovezao filozofiranjem zašto je ta menzura baš takva kakva je.
ako uzmemo kao referentnu duljinu razmak kobilice i konjića na tamburi, 12. polje, tj. oktava je točno na sredini te duljine. na toj sredini imamo i prirodni flažoletni oktavni ton.
takve karakteristične točke s prirodnim flažoletima se nalaze i na 1/3 duljine žice (kvinta), na 1/4 duljine (kvarta) itd...
tonovi koji se dobiju na tim točkama imaju veze s takozvanim alikvotnim nizom tonova, koji je osnova za gradnju harmonije i negdje na tom nivou tambura je najbliže prirodi, fizici.
sve ostalo je stvar kompromisa, dogovora, tradicijskog i kulturološkog naslijeđa, počevši od pitanja zašto je na sredini žice baš 12. a ne 16. ili 22. prag. ispalo je kroz povijest 12. a da je ispao bilo koji drugi broj, opet bi značajne točke bile 1/3 i 1/4 duljine žice, samo je pitanje koliko bi tonova bilo zgurano između i kako bi onda izgledale tablice i metode određivanja visine pojedinih tonova.
mi bismo bili naviknuti na takvu glazbu, i bila bi nam strana ideja da netko dijeli oktavu na 12 polja, kao što sada nismo naviknuti na 16 polja.
dakle, sve je relativno.
i nikako ova glazba koju sad sviramo i slušamo nije jedina moguća. sticajem okolnosti je takva kakva je. jbg...
svima nama lijepo sjeda sviranje u tercama ili sekstama. međutua, uvjeren sam da nekome srednjovjekovnom glazbeniku starom 763 godine odsviramo na 2 basprima u tercama neku našu zgodnu pjesmicu da bi nas bijelo i začuđeno gledali... bili bismo im smiješni ili apsurdni.
njima su bila bliža i prirodnija dvoglasja u kvartama, kao drevnim kinezima u nekim njihovim intervalima.
nešto od te arhaične glazbe, koja tokom svoje povijesti nije imala dodirnih točaka s temperiranim sistemom ugodbe instrumenata je ostalo i u našoj folklornoj tradiciji. u oštrim intervalima i ljestvicama koje čujemo kad svira par sopila, ili kad pjeva duet s krka ili istre.
a ono što pjeva muška grupa iz kijeva kod knina... to se ne može niti zapisati notnim zapisom kakvim se inače koristimo. možda približno, uz brdo tekstualnih napomena uz note.