Quote:
Originally Posted by bando
svako moze skinuti melodiju (prima, brac) i nauciti harmu (kontra, bas) a za celo ipak treba nesto vise i ono nesto... 
takvih je nazalost malo... |
Trenutačno stanje na popularnoj tamburaškoj sceni takvo da argumentira ovakvo shvaćanje pojedinih tamburaških instrumenata. Ali u nekom širem kontekstu, ovakvo pojednostavljenje funkcija pojedinih tamburaških instrumenata bih nazvao prije svega ograničenim. Ako ćemo tako gledati na pojedine instrumente, onda možemo čelo nazvati kombinacijom basprimolikih šablona i ubrzanog basa. Zvuči jadno, zar ne?
Čisto u svrhu razbijanje fame oko čela, uzet ću za primjer jazz, odnosno jedan pojam iz jazza -
lick. Lick je, u slobodnoj definiciji, melodijski fragment okvirne duljine takta ili dva takta. Budući da su o lickovima napisane hrpe knjiga, oni su poprilično razrađeno područje jazza i poprilično korišteno. Ono što je bitno kod jazz lickova jest to da zvuče jazzerski. Svatko vještiji može naučiti hrpu lickova i spajati ih. Za nekoga tko nema pojma o lickovima, to može zvučati kao sasvim solidna improvizacija. Za nekoga tko je upoznat s lickovima, to će zvučati kao neukusno nabacivanje lickova, ili kao početnička svirka. Mislim da paralelu s čelom možete povući i sami. Svatko može naučiti čelističke lickove, ali ne može svatko na čelu biti John Coltrane ili Duke Ellington.
Naravno, ova pričica ne pobija činjenicu da je za čelo potreno barem poznavanje tonova u pojedinom akordu. Namjerno ne želim ovo nazvati poznavanjem harmonije, jer poznavanje harmonije je širi pojam. Tonovi pojedinog akorda služe kao okvir za platno unutar kojeg se improvizira. Ono što je posebno za pojedine čeliste je način na koji popunjavaju platno između tih okvira. Na kraju krajeva, gotovo svatko može naučiti nacrtati kravu ili cvijet, ali ono što ne može svatko, jest nacrtati kravu koja će biti simbol slikarskog ekspresionizma, kubizma ili nekog petog stila u slikarstvu.