Evo i mog priloga.
Još kad sam bio mali , 4. razred osnovne (1992.), nakon što me mjesec dana gledao kako vučem klasičnu gitaru kvalitete jednake kvaliteti kineske Rubikove kocke, moj stari je doveo svog dugogodišnjeg kolegu s posla, kojeg sam zapamtio po prezimenu Maduna i po tome što je pisao pjesme po ambalaži Kolumba. Već tada je bio preko 60, potpuno samouk, učio od vašarskih svirača, ali dovoljno strpljiv da podnesi moje prenemaganje. Naime, uporno me pokušavao naučiti pjesmu "Magarac je volio magaricu malu", nekakav dosadni valcer za djecu. Meni je to bilo dosadno, pa sam najavio starom da više neću učiti kod Madune, na što je moj stari doslovno pop*zdio i ostavio mogućnost prestanka tek kad naučim tu magaricu. Maduna je unatoč tome što nije u životu vidio napisanu notu, znao barem 20 obrata svakog akorda. I još je uz to svirao prstima. Nakon što sam naučio vražjeg magarca pameti, počela me zanimati gitara zapravo, pa više nije bilo potrebe da me stari tjera na vježbanje.
U petom osnovne je pokrenut školski orkestar O.Š. Ivo Lola Ribar. Naravno, "ja, kao ostala deca" sam prvi poletio prema primovima, a kako sam oduvijek kršne građe, ugrabio sam novi prim (više ne znam kojeg majstora) koji je još uvijek mirišljao po novoj polituri i najvažnija stvar je bila to što se sjajio. Naš učitelj, Antun Tunja Lešić, je na prvoj probi pitao svira li netko od nas već neki instrument, a kako sam ja bio jedini, stavio me na prvi prim. Zapamtio sa taj orkestar najviše po tome što je svima iz orkestra išla na živce "Ako zora ne svane". Svi su doslovno mrzili tu pjesmu.
U isto vrijeme, naš učitelj, koji je usput rečeno iz Bošnjaka kraj Županje, vodio je orkestar u Bošnjacima. Njihov orkestar se zvao "Bošnjački dragulji", a kako sam ja iz Šiminog sela, naš se zvao "Gradiški dragulji". Kako domišljato! Tamo negdje u sedmom razredu pronađen je veliki sponzor, Županjska banka, koji je sponzorirao udruženi orkestar prethodna dva koji se zvao, pogodite... "Naši dragulji!" Ali postojala je bitna razlika između nas i Bošnjačana. Oni su imali cure u orkestru, pa je bila glavna stvar kad nastupaju "Naši dragulji."
U osmom razredu sam sudjelovao u stvaranju novog benda, "Allegro" (1996.). Poslije toga sam svirao u T.S. "Tena" (1997., oni koji su snimili "Uzalud vam trud svirači"), poslije toga u T.S. "Slavonska duša" (1998., snimili su "Mladi kosac"), i poslije toga u T.S. "Slavonci" u dva navrata (1999. i 2006.).
Cijeli period do faksa moj razvoj su obilježili "Dike" i "Zlatni dukati" (Hrvoje Majić mi je, kao i mnogima, dugo vremena bio glazbeni uzor), ali i za mene rijetki susreti tamburaša u sklopu "Šokačkog sijela" na kojima sam otkrio gotovo cijelu postavu TZD-a, tajni glazbeni život Stipice iz Dika, Pištu, Matu, Čička i velik broj drugih tamburaša koji su još uvijek aktivni po raznim bendovima. Na faksu sam se ostavio tamburanja i posvetio faksu i gitari, i to razdoblje su kao moji glazbeni uzori obilježili Paco de Lucia, Django Reinhardt i Dmitri Dmitrijevič Šostakovič.
Trenutno sam u Bandi, i tu se pripremam za svjetsku karijeru nosača razglasa. (Samo da dečki ne vide ovo
) Banda se još zalaufava, ali sve ide kako treba. Sudjelujem kao alumni u snimanju prvog albuma T.S. Slavonci, ali i na nekim drugim projektima.
Slijedi nastavak (za desetak godina).