[_maestro_]

janiku balaža i njegove banditose volem najviše od svih muzičara na svijetu...
ti su se ljudi rodili, odrasli, živjeli i umrli s tamburom. tamburali su njihovi roditelji i njihova djeca. nema jače i prirodnije povezanosti između čovjeka i instrumenta od muzike koju su oni svirali...

ali...

janika je umro prije 20 godina. njegovi svirci malo po malo odlaze... dolaze drugi ljudi, drugi način života, druge navike. koliko god ja volio i cijenio janiku, znam da ne mogu nikad biti kao on... i da ne trebam to niti pokušavati. s njim je jednostavno završila era takvih tamburaša. i od svega je ostala jedino tambura.

ta tambura mora živjeti, ali ne tako da postane spomenik janiki ili nekom drugom velikanu tambure... nema više takvog okruženja da se tambura koristi samo na način kako je to janika radio. inzistiranje na tome tamburu direktno zaključava u muzej.
tamburu jednostavno treba uskladiti sa životom i vremenom u kojem živimo danas, a ne kopirati ono što su radili ljudi prije 50 godina.

ko to ne razumije, postat će samo smiješno-žalosna kreatura, imitator, plagijat izgubljen između ničega i nigdje. a baš tako mi djeluje puno tamburaša. zato uvijek trubim jedno te isto tamburašima: nema više snaša, konja ni salaša. sve što se događa na požeškom festivalu, u produkciji tamburaške glazbe općenito (a tu isključujem t.o. hrt) je laž, iluzija o nekom vremenu i življenju kakvo više ne postoji.
za takve stvari neka se brinu folklorni ansambli, a ne tamburaši.

moglo se sve ovo i kraće reći... janika je prošlost. na nama je izbor: imitirati tu prošlost ili živjeti sadašnjost.

od prošlosti trebamo i možemo učiti. i od samog janike se dade puno više naučiti nego što je skidanje njegovih instrumentala i frkafulja... jer janika je živio i svirao SVOJ VLASTITI život, iskreno i nepatvoreno. zato je bio umjetnik i velikan. a čije živote žive i sviraju današnji tamburaši kad ih branko uvodić najavi u na požeškom festivalu ili lijepom našom? jesu li oni umjetnici?
a jok. oni samo razglabaju o tome je li tambura za kajkavce ili štokavce, o tamburi istočno i zapadno od ilove i slične plitke spike.

siniša leopold i njegovi svirci su puno bliže svom životu nego oni što pjevaju o snašama, bećarima i konjima.
ista linija dijeli življenje od imitiranja živora i umjetnost od kiča.

bojim se da većina tamburaša, ne svojom voljom našla na strani kiča... i zato uzalud nam trud svirači.