ova rečenica je bitna. dijelom će dati odgovor i petru na njegovu znatiželju zašto sam prestao svirati na gažama. kada bih morao sve sažeti u jednu rečenicu, rekao bih: ZBOG DOSTOJANSTVA!
od svojih prvih postova na ovom forumu samo o tome i pišem. i uglavnom sam neshvaćen. neshvaćen sam prvenstveno jer većina vas ugostiteljskih svirača, ne svojom krivnjom, živi u svijetu čudnog rangiranja općih vrijednosti, u svijetu u kojem je na vrhu skale vrijednosti smrdljivi, prokleti novac. sasvim je normalno da većina prihvaća stanje kakvo je, a mi ostali smo čudaci i frikovi.
eto, iako sam svjestan da se bez novca ne može, pokušavam mu ne biti rob. i rangiram ljudsko dostojanstvo iznad novca u svom, privatnom sistemu vrijednosti. možda je tako teže, moj
citroen je 14 godina star [tamish
], nemam lcd monitor, ali sigurno sam zadovoljniji čovjek nego da nije tako. svatko od nas se može zadnjeg dana svog života pitati kakav je bio taj život. bit će prekasno ako tek tada shvatite da vam je trka za novcem, poniženje, i sva muka oko toga uskratila zadovoljstvo, veselje i ljubav u životu.
od svog prvog posta pišem o dostojanstvu, o samopoštovanju i poštivanju sviranja i glazbe kojim se bavimo, puno sam spominjao ivankovića, poniženje kojem je izlagao dukate dugi niz godina, a oni to trpili, opet prvenstveno zbog novca. suština je uvijek ista, samo se pojavni oblik mijenja. svi vi ugostiteljski tamburaši imate negdje svog ivankovića. možda ga ne raspoznajete dobro, ne pokazuje se on otvoreno kao dukat-ivanković, čuči negdje i smeta vam. neki ga tek nakon podosta cuge uspiju otjerati.
ja sam od pravog ivankovića pobjegao prvi i ponosan sam na to. stipa abadžija je bio drugi. i cijenim ga zbog toga. nama je doduše bilo lakše, onda još nije bilo većih novaca u igri. svejedno vjerujem da bih jednako postupio i da se sve događalo i u doba najveće slave zlatnih dukata (1992/93).
zato zavidim dkranjce-u na onome što sam citirao. on je valjda izuzetak koji potvrđuje pravilo. da je bilo manje robovanja smrdljivom prokletom novcu, a više držanja do sebe samih, sigurno bih i danas aktivno svirao.
procjenjujem da većina bendova ima takvih problema, ali ignorira to, šuti o tome i ne želi razmišljati o tome. neki jednostavno ne vide. pokušao sam 3-4 puta mijenjati bend, nije išlo. da sam ostao uporan, vjerojatno bih po zakonu velikih brojeva naišao na ekipu kojoj je novac manje bitan od digniteta. ali, u međuvremenu skupile su se i godine.
u svim svojim bendovima sam bio u manjini. nekad sam, nekad u relativnoj manjini. uvijek je bilo nešto više od 51% onih koji nisu razumjeli o čemu ja to, kad je zarada tolika. i tih 51% i više je uvijek bilo spremno na ulizivanje, dodvoravanje, ljubljenje i ruke i guzice. njima su narko bosovi mogli pljuvačkom lijepiti marke i kune na čelo, mogli su ih vlasnici restorana hraniti ostacima s tanjura gostiju, morali su na svojim probama obrađivati i pripremati pjesme koje je poželjela gazdina žena da ih čuje, na štetu onoga što je zaista trebalo vježbati... mogli su svirati 16-satne svirke sa setovima od 2 sata i pauzom u kojoj bi gazda nakon 7 i pol minuta došao vikati šta sjedimo toliko. bilo je toga još puno i previše.
jednog jutra sam jednostavno shvatio da se tako šta ne isplati. da nam je život predragocijen da ga bacamo zbog usranih novaca. bio sam bijesan na sebe što mi je toliko dugo trebalo. isto kao onog dana kad sam otišao od ivankovića, ovaj puta sam otišao od gazde restorana, obijesnih narko bosova s buntom novčanica sa slikom ante starčevića, gazdine žene s novim glazbenim željama... ja mogu i znam voljeti tamburu i bez svega toga.
dragi kolege, dostojanstvo je jedna od malo stvari koje istinski vrijede u životu. i nebi se smjelo mijenjati za novce.
tužno je gledati ponižene tamburaše kako veselo cupkaju oko 100 € zakvačenih na bas i ništa drugo ne primjećuju, nego peti put za redom počinju pjevati:
volijo sam jednom jaako u životu svoom.... i ćekaju sljedeču stotku.
svi smo počeli i ostali svirati iz nekakve ljubavi prema glazbi. pitanje je u šta smo tu ljubav pretvorili. zna se tko prodaje ljubav za novac. ništa novo. svatko zna za sebe. može li stati pred ogledalo i priznati to?