-Jesam li se ja javio na forum,ti ko da si me čekao pa da me odmah upregneš u nove postove
Orkestar,kao sto se i vidi po broju članova i nije orkestar...ima nas 8 od čega su trojica za stalno zaposlena,1 na određeno primljen koji obnavlja ugovor svake godine,i 3 honorarca....Stanje je kritično kao što se vidi....od malih plata,broja članova,kašnjenja honorara do 8mjeseci,i upošljevanje drugih...kad kažem upošljavanja mislim BAR na honorarce...Tamburaša,inače u Sarajevu ima 20tak i to uglavnom basista,kontraša(priučenih s gitare),i basprimaša....
-Uglavnom kvaliteta svirke tih ljudi na kafanskom nivou i svoju muzičku karijeru su gradili na paroli "uzmi pare,odrkaj bilo kako par pjesama bez obzira na kvalitetu,i bježi kući ili u susjednu birtiju da ih potrošiš".....
-Jedini pravi muzičar(treći na slici s desna na lijevo) među tamburašima kojeg sam poznavao i radio s njim(poslije rata,a govorim POSLIJE zato što je prije rata bilo jako dobrih tamburaša)gitarist koji je došao u orkestar `85te(nakon što je prestao raditi u ork.Omera Pobrića)svirajući Brač-E bio je Pero Ćubić(nažalost umro prije 6mj)...Kažem muzičar s velikim "M",jer je pisao i prije rata neke jazz standarde s 35 dionica gdje je npr.Stevo dobio dionice Basprima1,2,3,4,tako i Branko Pavlović basprim 5,6,7,pa su bile i anegdote ko je prvi a ko drugi a u biti niko nije svirao melodiju osim vokala koji je kasnije odpjevao.Čak je i kontraš imao 4dionice.
-Jedna anegdota-Kad je Stevo vidio da ima više melodije u nekoj dionici drugoga svirača znao se naljutiti,baciti pero pod noge i izaći iz studija gunđajući "pa valjda se zna ko je ovdje solist,a ne tamo neki"
...A da ne spominjem probleme sa sinkopama i upadima na šesnaestinskim pauzama koje je meni Pero prepričavao kao veliku muku Steve i ostalih,pa mu je jednom Stevo rekao "Batko...A što ti mene mrziš"? hahaha....Uvjek smo se na to fino nasmijali
-Tvoje pitanje Hrvoje je malo općenito tako da ja pišem malo o financijskim problemima,malo o svojim utiscima dolaskom u orkestar,i malo o pojedinom sviraču....
-Taj isti Pero je godinama svirao s stvarateljima Sevdaha,Ismetom Alajbegovićom-Šerbo,Jovicom Petkovićem,Ratom Petkovićem,otpratio sve moguće zvjezde iz bivše Juge,dobitnik estradne nagrade u istoj Jugi,svirao od Djanga,narodne muzike svih područja svijeta pa do Afričkih hula-bula pjesama..I to SVIRAO je kako treba,s osjećajem i srcem kao da je tu rođen.Nekad me podjsećao na Paul Simona,ili Tommy Emmanuela...Čovjek koji je bio najjači ritam gitarist i harmoničar u bilo kojoj vrsti muzike u BIH....
-Svirao je na prvom albumu H.Džinovića bas gitaru,na jedinom Cd "Lidu,Lidu-"orkestra Braće Pavlović"(koji nikad nije izdat zbog nekih tehničkih grešaka nastale snimanjem,kao sto je protu-faza itd)...
-Razlog što malo pišem o Peri(kažem malo jer su ove riječi kap u moru kad se o njemu govori)je zato sto
većina ljudi u svijetu,mislim tamburaša zna samo za braću Pavlović,i H.Džinovića kad se spomene Bosna,Sarajevo,Sevdah,i odlično muziciranje...Naravno da oni jesu u samom vrhu ne samo u Bosni nego i na svijetu u svom poslu,al pored njih je bilo jako,jako dobrih,njima sličnih mužičara po kvaliteti sviranja čija imena većinskoj tamburaškoj masi nisu dospjela do ušiju..U pitanju je marketing....Ni za braću Pavlović 99,9% tamburaša nije čulo dok nisu počeli raditi s Harisom Džinovićem...Sličnih njima bilo je još
NAJMANJE 20tak vrhunskih,"tabla" muzičara koji su obilježili Bosansko-Hercegovačku muzičku narodnu scenu od 1940 pa na vamo...Da ne spominjem kompozitora(na 1.mjestu Jozo Penava),aranžera,itd....
-
Jednih Pavlovića,Pere Ćubića,Šerbe,Joze Penave,Jovice i Ratka Petkovića i legandarnog(
pokojnog)
Mikija (violinistu definitivnog najboljeg po svim kriterijima na Balkanu čije umjeće sviranja nije bilo ovo-zemaljsko),
Radeta Vanovca i drugih sličnih svirača(
kompozitora koji su odgovorni za nastanak sevdalinke i dizanje na tron umjeća sviranja koja se danas ne mogu ponoviti) neće biti više(Nit će se rađati,niti umirati)jer živjeli su u jedno vrijeme koje se nikad više neće ponoviti(kao ni Janikino),vrijeme kad je sevdah bio način života tih ljudi i ljudi općenito koji u sevdalinkama nisu vidjeli materijal za uzimanje para,nego je bila njihov svakodnevni- život,svoje "JA",govorili o svojoj tuzi i radosti,nepovratnim vremenima,ljubavnim zgodama i nezgodama,i vremenu koje su provodili zajedno,meračili se,za stolom pisajući pjesme svojih trenutnih osjećaja i događanja.....Hvala im svima na ovome što su nam ostavili,jer ovo je blago...kako sam rekao...KOJE SE VIŠE NEĆE MOĆI PONOVITI.....Moj posao kao šefa orkestra,i mog orkestra jer da očuvamo to što su oni ostavili nama,i cijelom svijetu...Znamo da imamo prevelik zadatak,koji nimalo nije lak,i trudimo se da bar u 50% pokušamo to odraditi onako kako bi to oni uradili...Al....i tih 50% je jebena filozofija koju da bi skontao moraš odvaliti muda ko Jerusalemska zvona
dovoljno za sad
