Blago tebi, Georges, sama posjeta tim događanjima je dovoljna za napunit baterije; pa pola posta odnosi se samo na nabrajanje izvođača
Želiš li u nama probuditi zavist
Šalu na stranu, većina toga što si napisao je istina. Ja sam onako malo, poznavao Janiku; uostalom u moje vrijeme svako tko je svirao tamburu i imalo držao do sebe htio je upoznati Janiku i išao je tamo na hodočašće.
Od njega sam čuo da "...ima jedan mali u Ameriki..."
Osim glazbe, Janika je imao još jednu ljubav - pecanje, umro je u jednosobnom stančiću od 30-ak kvadrata, i pazi sad - BIO JE SLOBODAN, kasnije ću to pojasniti...
Brane (Branko) Pavlović, jedan od tri brata svirača (Stevica i Ljubo, nažalost pokojni) je bio i ostao "monstrum" od svirača, u rangu Djanga, Grapelija i inih majstora zvuka, došao je u Belgiju, pokucao na vrata, svirao sa vama i otišao dalje; njegova tambura je kod tebe i on je također BIO SLOBODAN, tambura je samo sredstvo njegovog izražavanja
Nekada je bio drugačiji sistem vrijednosti, mi obični smrtnici smo se uglavnom vezivali za materijalne gluposti i u jednom momentu i ne osjetivši kad i kako one počinju nama gospodariti. Janika je imao drugi film, ne ulazim u to je li ili nije mogao imati veći stan, novce, aute...vjerojatno bi na nekom drugom mjestu to i imao - ali on je bio slobodan da mu to ne treba, da mu to nije prioritet, on je pomjerao granice, ma kako vam trenutno ovo glupo zvučalo
Svirao je to što je svirao na svoj osebujan način, svirao je SVOJE i sa tim svojim obišao je cijeli svijet i svirao i u Olimpiji i u NY...
Brane je bio slobodan ostaviti tamburu kod tebe, pa bit će ih još, Bogu hvala jer je on jedan od onih koji je slobodan i koji "sve svoje sobom nosi"
Spominjem slobodu, mislim na slobodu u glavi, sve odatle ide...
Slažem se sa tobom da će ovakvim pristupom tambura vrlo teško doći do uha stranaca ali...treba li nam to baš pod svaku cijenu??? Možda će oni doći k nama
, pa cijeli svijet je sada svima pred nosom, informacije su tu samo ih treba pokupit' i sortirat':-)))
Mostar Sevdah - po meni sjajan primjer kako se može modernizirati zvuk i pristup narodnom naslijeđu - osloboditi se predrasuda i pustiti da te osjećaji vode, ali mora se ispuniti jedan bitan preduvjet - mora se znati svirati!!!
Početkom 90-ih bio sam zbunjen kad su tambure počeli svirati svi, kad nisi mogao otvoriti ni konzervu da ne čuješ te zvuke - i dogodio se kontraefekt - tamburica je postala sinonim za jedan "mentalni sklop", način ponašanja i sve ono što ne valja pripisivalo se tamburici...
Danas je opet drugačije ali sve je to normalna posljedica tragedije koja nas je zadesila, i sve će vrlo uskoro doći na svoje mjesto...