nedavno sam bio na kavi sa bivšim profesorom iz glazbene škole u koju danas idu i moji klinci a koji je tada dosta gunđao zbog mojih aktivnosti u KUD-u (više zato što sam bio ubjedljivo najgori harmonikaš osim mžda Vide iz te,prve generacije).u vrlo ugodnom razgovoru priznao mi je sa odmakom od 20ak godina da mu je naj neugodnije u životu bilo kad smo se na jednoj seoskoj zabavi pojavili ja i frend ,također njegov učenik,i vidjeli svog profu na pozornici.a svirao je u jebeno dobrom bendu i mi smo bili presretni što ga uopće znamo i možemo se malo pohvalit pred komadima.za starije i upućenije bila je to "Nova grupa"
primjer drugi:na vrlo prosjećnoj gaži pojavi se Stanko Šarić sa ekipom u stanju vidno mistificirane svijesti da budem blag,i zove nas za stol.kod mojih basprimaša,inaće lead pjevaća totalna blokada i prića u stilu "a kaj mi Stanku da pjevamo?"jedva su se smirili do treće pjesme a na kraju je ispao super tulum pa je i Stanko pjevao s nama.mislio sam da sam imun na te stvari sve dok na jednu morsku gažu nije došao Perica iz Dika,fino se u pauzi pozdravio sa Nosom,Panterom i Robinićem i zamolio da me odmjeni jedan set.poslije njega bilo mi je vrlo neugodno svirati za njegivim stolom barem do 6og gemišta.poslije više nije bilo frke
(svih 6 popio sam u sljedećoj pauzi)