moj dojam je da su se njih dvojica iz mog primjera sramili zbog općenitog imagea tamburaša, koji po njihovom mišljenju nije neki... i nisu željeli da ih njihovi budući kolege i šefovi na poslu gledaju kao na
kafanske svirače...
a činjenica je da ima dosta ljudi u zagrebu (za ostatak ne bih tvrdio) s podozrenjem i podrugljivošću gleda na tamburaše, ono u stilu, nisi ti svirač, ti si običan tamburaš. analogija kao nisi ti nikakav sportaš, ti si samo nogometaš.
da li su to predrasude, malograđanština, snobizam ili imaju realne razloge za svoje mišljenje.
meni je bilo neugodno puno puta, ali to su bile po mome opravdane situacije.
na hrvatskifolklor.com sam opisao kako sam se sramio kad smo jedne večeri arlaukali joj anice, u dvorištu rodilišta u petrovoj.
jednom npr. smo imali na zamjeni primaša koji baš i nije neki, a voli pjevati makar mu ne ide baš i mi tako pjevamo konobu, primaš u falšu, krive riječi, džabe smo mi ostali imali tu pjesmu dobro uvježbanu i klapski postavljeno pjevanje... i tako falšamo mi i tulimo kad sam spazio poznatu facu za stolom.
ni manje ni više originalna izvođačica konobe - meri cetinić.
zemljo otvori se
sličnu situaciju s lošom zamjenom sam imao i kod olivera dragojevića.
a nije mi bilo svejedno ni kad smo pred pjevačem indexa, pokojnim davorinom popovićem po želji njegovih prijatelja svirali 2-3 stvari od indexa koje smo znali.
tu je olakotna okolnost bila da smo to dobro izveli i da nitko od nas nije prepoznao davorina, jer je već bio bolestan, smršavio, i imao naočale, obrijao brkove...