Radi nekog terenskog posla morao sam otići daleko od kuće, daleko od tambure i svog benda. I našao sam se jednu večer u jednoj takvoj tjeskobi i općetjelesnom nemiru. Točnije, došlo mi je da se proderem i progalamim iz svega glasa, da zapjevam da me čuju svi u ulici.. Jasno mi je o čemu se radi, tjedno se makar jednom negdje zasvira i zapjeva, plus probe, a sad to ne mogu. Godine i godine ovakvog kontinuiteta ostavlja duboku brazdu u životu, teško se odviknuti, kao što si narkoman mora spucat koktel u venu meni je potrebno jednom tjedno da se ispjevam i nasviram i tako zadovoljim sve potrebe za time... Necu kući još mjesec dana i ako poludim znam od čega je definitivno.
