Nazivi, poslovna i glazbena djelatnost
Toliko o vlasnicima trgovine glazbalima u Ilici 49, napišimo koju riječ i o njezinoj djelatnosti. Kako se može zaključiti, Ivan Weiser pokrenuo ju je između 1830. i 1870. Nakon njega posao su preuzeli Tomay i Tkalčić, kojom prigodom je u Obzoru od 5. srpnja 1884. izašao oglas prema kojemu Tomay i Tkalčić »časte se ovime svim p.n. prijateljem glasbe objaviti da su udovici pok. Ivana Weisera odkupili posao sa glasbeninami, da će isti posve novo prema zahtjevom velegradskim sa svim u tu struku spadajućim predmeti, providiti, a da popravke svek ruke uz jamstvo i najnižu cijenu već sada preuzimaju. Osobito upozoruju veleštovano obćinstvo na svoje skroz novo skladište žicâ i strunâ najbolje i najčišće vrsti«.
Budući da je Lavoslav Tkalčić bio stolar i majstor glazbalar, a Franjo Tomay trgovac drvom i suvlasnik (ili barem upravitelj) parne pilane, vjerojatno nisu imali teškoća s nabavkom drveta za izradu glazbenih instrumenata, a po svem sudeći niti s financijskom likvidnošću. Naime, primjerice, 11. prosinca 1897. Franjo je od Gradske općine petrinjske na dražbi kupio čak 777 hrastova po cijeni od 16 877 forinti i 77 novčića. To je svakako bila iznimna svota novca, budući da je 1898. u susjednoj Tvornici Terezije Kovačić najfinija tambura bisernica s ebanovinom i strojem (mašinicama) stajala 15 forinti.
S druge strane, u dnevnom tisku nisam naišao na veći broj reklama vezanih uz trgovinu Tomay i Tkalčić. Vjerujem da za to nije bilo potrebe, budući da su preuzeli već uhodanu trgovinu. Kako se vidi iz oglasa, trgovina se, osim proizvodnjom i prodajom svakovrsnih instrumenata, bavila i prodajom popratnoga glazbenoga pribora. Međutim, trgovina je na još poneki način pridonosila zagrebačkom glazbenom životu. Upravo posredstvom nje upoznali su se Franz Wagner, skladatelj i promicatelj citaraške glazbe, i učenica mu Marija Štern, a to je bilo i mjesto na kojemu su se mogle nabaviti ulaznice za koncerte poznatih glazbenika, primjerice za nastup austrijskoga pijanista Alfreda Grünfelda u rujnu 1888. i slovenskoga kontrabasista Blaža Fišera u prosincu te godine.
Zbog rečene promjene vlasnika, od listopada 1901. tvrtka je nosila naziv »Marija Vergles trgovina glazbila«, a od prosinca 1913. – nedugo nakon vjenčanja s Vilimom – »Marija Vergles udata Tomay trgovina glazbala«. O Marijinoj prodaji tvrke Vilmi Gregurović sačuvan je i kupoprodajni ugovor od 18. listopada 1917., u kojemu među ostalim stoji »Ja Marija Tomay, vlastnica trg. tvrtke M. Tomay, trgovina glazbila u Zagrebu, prodala sam svoju spomenutu trgovinu g. Vilmi Gregurović, te joj dozvolila, da može i nadalje voditi tvrtku pod gornjim nazivom«. Isto tako, Vilma se obvezala: »Ja ću gornju tvrtku voditi pod naslovom M. Tomay nasljednik trgovine glazbila u Zagrebu V. Gregurović, te ću tu tvrtku potpisivati…«. Ugovor je sastavljen kod poznatoga zagrebačkoga kraljevskoga javnoga bilježnika Milana Mihaljinca. Kao što se vidi, tvrtka i dalje zadržava prezime Tomay, vjerojatno zbog stečenoga ugleda.
Vilma Gregurović obrtnu je iskaznicu izvadila u listopadu 1917., a 20. kolovoza 1919. za poslovođu je postavila budućega supruga Ljudevita Lončara »kojega je punoljetnost i sposobnost dokazana«, a nadalje je »tom poslu vještak, glasbi i robi«. U to vrijeme trgovina »M. Tomay naslj. V. Gregurović« izlaže i na I. zagrebačkom velikom sajmu (1922.). Nakon što je 1928. Vilma napustila posao u Ljudevitovu korist, prema prijavi iz svibnja te godine poduzeće se zove »Tomay nasljed. Lj. Lončar, specijalna trgovina glazbala«.
Postavši vlasnikom, Ljudevit je iste godine za poslovođu postavio majstora Stjepana Seitzai, koji je pritom svoju sposobnost dokazao svjedodžbom poznatoga glazbalara Karla (Karola) Raaba iz Sombora. Zanimljivo je da je Ljudevit Lončar uskoro zaradio kaznenu prijavu zato što je Seitz glazbala izrađivao kod kuće, a ne na radnom mjesto poslovođe. Zbog tih komplikacija Seitz je otpušten već 13. listopada 1928. Na mjestu poslovođe potom je zaposlen Ivan Pipinić, rođen u Bribiru 24. lipnja 1866., koji je svoju »sposobnost za samostalno vođenje glazbilarskog obrta« dokazao izjavom glazbalarskoga obrtnika Mirka Königa (Tvornica Terezija Kovačić), prema kojemu je »bio kod njega kao glazbilarski pomoćnik uposlen četrnajst do petmajst godina prije godine 1907.« Kasnije je Pipinić imao samostalni obrt u Marovskoj ulici 21 (današnja Masarykova).
Posljednji nadnevak u povijesti ove dugovječne trgovine glazbalima je 28. lipnja 1931., nadnevak dopisa Ljudevita Lončara tzv. Gradskom načelstvu: »Ovime čast mi je izvijestiti Vas da sam današnjim danom napustio vodjenje mojega obrta u Ilici Br. 49 pod: Kao vlasnik firme Tomay«.
|