Zanimljivo je, ipak, da se na rad ove dosad neistražene radionice, na neki način, nadovezuje djelovanje graditelja tambura Ivana (Janka) Cara (23.2.1883.-6.11.1957.) iz Bedekovčine. Ivan (Janko) Car rođen je u Sovinjaku 30 na brežuljcima iznad Bedekovčine kao izvanbračni sin Ane (Jane) Car (r.1859.). Pokušavajući naći moguću rodbinsku vezu između majstora Andrije Cara i dvadeset i osam godina mlađeg Ivana Cara zaključio sam da nisu u bližem srodstvu. Andrija dolazi iz kuće „Car pri cesti“, a Ivan iz Sovinjaka 30. Jedina vidljiva veza između ova dva majstora je preko sestara Kate i Julike Pavetić iz Židovinjaka. Kata Pavetić (r.1840) udala se u kuću „Car pri cesti“ u Gornjoj Bedekovčini 28 za Blaža Cara Tomaševog (r.1841) prvog rođaka majstora Andrije Cara, a njezina sestra Julika Pavetić (r. 1845) udala se u kuću Car u Sovinjaku 30 za Blaža Cara Martinovog (r.1845) koji je prvi rođak Ane Car, majke majstora Ivana Cara. Izravnog krvnog srodstva prema tome nema ali zasigurno su se dvije obitelji poznavale. Ivan Car djetinjstvo je proveo u Sovinjaku gdje je izučio zanat postolara. Već je kao trinaestogodišnji dječak naučio svirati tamburu. Izradio je i svoju prvu bisernicu. Poznato je da je oko 1900. Ivan Car već imao tamburaški sastav u Sovinjaku koji je svirao po svadbama, a kako piše njegov unuk Franjo Car „…za bistričkih proštenja zabavlja romare u Mariji Bistrici. Bisernice sviraju Carekovi i Skozriti, prvi i drugi brač Gregurići, bugariju Severi, a na bajsu su Videki.“ Negdje oko 1900. odlazi na zanat, po svem sudeći, u Radionicu Andrije Cara u Zagreb. Kasnije, nakon izučavanja zanata, Ivan Car izrađuje tambure za istu radionicu. Vjerujem da je morao poznavati i Mariju Car udovicu Andrije Cara i njezinog drugog supruga majstora Gjuru Štapu koji je posljednji vlasnik radionice, a porijeklom je iz Bedekovčine. Nakon smrti Andrije Cara 1904. pretpostavljam da je izrađivao i za Gjuru Štapu i njegovu buduću suprugu Mariju. Naišao sam na podatak da je Ivan Car izrađivao tambure i za Trgovinu Tomay i Tkalčić iz Ilice 49 od 1919. do 1928. u posljednjem razdoblju njezina postojanja, dok su vlasnici bili Vilma Gregurović i majstor Ljudevit Lončar o kojima sam već pisao. Ivan (Janko) Car ženi se 21. listopada 1907. u Donjoj Stubici za Agatu (Jagu) da Broi (r.1889) iz Oroslavja. Jaga da Broi rođena je u obitelji Amadea da Broi i Tereze rođene Majević. Obitelj da Broi došla je iz sjeverne Italije kao putujući ciglari u Hrvatsko Zagorje i naselili su se u Oroslavju. Ivan Car od otprilike 1928. samostalno gradi tambure u svojoj radionici u Bedekovčini. 2. veljače 1928. osnovano je Prosvjetno društvo „Magdalenić“ izraslo iz KUD-a „Magdalenić“ iz Bedekovčine. Prosvjetno društvo brojilo je nekoliko sekcija uključujući i tamburašku sekciju kojoj je vođa i dirigent bio Ivan (Janko) Car. Uz vođenje svirao je i bisernicu dok su ostali članovi bili: njegov najstariji sin Alojz Car svira kontrašicu, Juraj Buzjak svira prvi brač, njegov brat Josip Buzjak svra drugi brač, Maks Komar svira treći brač, Ljudevit Buzjak svira čelović, Zlata Car kćer Ivanova svira prvu bugariju, susjed Ćiril Jurec svira drugu bugariju, a Anđela Car svira bas. U početku su vježbali u radionici Ivana Cara, a kasnije, nakon 1932., sele u prostoriju birtije Buzjakovih u središte Bedekovčine. Već 1934. tamburaški sastav ima prvi zapaženiji nastup na Radio Zagrebu u večernjem glazbenom programu. Nastup im je godinu prije ugovorio velikan tamburaške glazbe Vjekoslav Mutak, dirigent tamburaškog društva „Ivan Zajc“ iz Zagreba koji je rođen u Velikom Komoru kraj Mača. Bogata suradnja s Mutakom nastavila se i dalje,
a tamburaški sastav iz Bedekovčine imao je još puno zapaženih nastupa diljem domovine. Majstor Ivan Car i supruga Agata krajem 20-tih godina prošlog stoljeća sele iz Sovinjaka u Gornju Bedekovčinu 51 gdje grade obiteljsku kuću. Važno je napomenuti da je tradiciju izrađivanja glazbala nakon smrti Ivana (Janka) Cara 1957. nastavio njegov sin Ivan Car (14.5.1923.-1.8.1998.). Kasnije je Ivana Cara mlađeg naslijedio zet Zdravko (Dado) Kokolek (rođen 15.3.1956.) koji je od njega naučio zanat, naslijedio alate i danas povremeno izrađuje glazbala u Bedekovčini. Na kraju duge i zanimljive priče o Radionici Andrije Cara i njezinim vlasnicima, s kojom je neraskidivo vezan život i kulturno djelovanje majstora Ivana (Janka) Cara i njegovih nasljednika, priveo bih kraju priču o vrijednim zagorskim majstorima glazbalarima upravo bezvremenskim riječima Franje Cara (Ivanovog unuka): „…U Zagorju su vjetrovi puhali oduvijek. Tresli su snijeg s grana, otkidali lišće nohe u goricama, igrali se u bukovim šumama. I svaki put, nastajao je zvuk. Ton. Glazba.“
|