Evo prenosim svoj članak iz časopisa "Kaj" br.3 2013.
Jadran Jeić, knjižničar i glazbenik iz Zagreba
RADIONICA TAMBURA ANDRIJE CARA I NASLJEDNICI
Dosadašnje istraživanje glazbalarskih radionica i trgovina u starom Zagrebu dovelo me je do još jedne značajne radionice je pokrenute 1894., a djelovala je bez prekida do 1930.-tih. Riječ je o Radionici tambura Andrije Cara u Vlaškoj ulici 20 u neposrednoj blizini središnjega zagrebačkog trga. Pretpostavljam da je sama radionica s trgovinom bila smještena u prizemlju zgrade na uglu tadašnje Ružične (danas Kurelčeve) ulice i Vlaške. Zgrada koja je bila na tome mjestu srušena je početkom 60-tih godina 20. stoljeća zbog proširenja ceste. U vrijeme otvaranja radionice Jurišićevom (nekoć Puževom) ulicom tekao je potok Medveščak (nekoć Cirkvenik) i postojao je drveni most koji je vodio iz Jurišićeve u Ružičnu ulicu prema Vlaškoj. Potok je natkriven 1898. za vrijeme gradonačelnika Adolfa Mošinskog, nakon što je po tko zna koji put poplavio Petrinjsku. Ružična postala je krajem 19.st poznata po gostionici „K bieloj ruži“ (nalazila se na uglu Vlaške 22 i Ružične 1) u koju su rado zalazili građani Zagreba. Nasuprot toga živopisnog mjesta Andrija Car otvorio je svoju radionicu u svibnju 1894.
Na početku htio bih napisati nekoliko redaka o vlasnicima radionice i njihovim životnim putovima. Andrija Car (27.11.1855.-8.8.1904.) rođen je u Bedekovčini u Hrvatskom Zagorju od roditelja Ivana i Marije u mnogobrojnoj obitelji Car. Kuća obitelji Car nalazila se u Gornjoj Bedekovčini 28 (kasnije 78) i u popisima duša se navodi kao „Car pri cesti“. Treba napomenuti da je Andrija, koliko mi je poznato, jedan od rijetkih školovanih članova obitelji. Pohađao je školu do 1863. Kakvu naobrazbu je stekao nije mi poznato ali izgleda da je ubrzo poslan u Zagreb zajedno sa starijim bratom Stjepanom (r. 1853.) koji je bio gradski stražar pri Kraljevskom sudbenom stolu. Prvi dokaz Andrijinog boravka u Zagrebu njegovo je prvo vjenčanje s Anom Hozian (21.6.1850. – 15.1.1886.) Ana je bila nezakonita kćer Marije Hozian iz malog mjesta Žabnik kraj Sv. Martina na Muri. Andrija Car i Ana Hozian vjenčali su se 18. lipnja 1879. u Župi Sv. Marka. Navodi se da je Andrija Car bio pekar po zanimanju. Andrija je bio i svjedokom na vjenčanju brata Stjepana 5. rujna 1880. u Župi Sv. Petra. Prvi datum važan za Andrijinu karijeru je pokretanje samostalne sitničarske trgovine početkom ožujka 1882. u Demetrovoj 11. Nažalost, nedugo nakon toga, 15. siječnja 1886. umire mu prva supruga od tuberkuloze pluća. U osmrtnici u „Agramer Zeitungu“ Ana Car se još uvijek vodi kao pekareva žena. Andrija Car se tri godine nakon toga 28. lipnja 1889. u Župi Sv. Marka ženi po drugi put za Mariju Lipošćak (20.9.1865. – 19.1.1935.) iz Trošmarije kraj Ogulina. Nakon vjenčanja, Andrija 15. listopada 1889. otvara sitničarski obrt za „prodaju vina preko ulice na malo“ s adresom Potok 30 (danas Tkalčićeva) na osnovi obrtne iskaznice iz 1882. Isti obrt napustio je već u svibnju 1890. Pretpostavljam da je već oko 1887. krenuo na izučavanje glazbalarskog zanata kako sam piše u Trgovini Tomay i Tkalčić u Ilici 49 (o poznatoj zagrebačkoj trgovini pisao sam ranije). Nakon izučenog zanata, pretpostavljam i stjecanja potrebne svjedodžbe, Andrija Car otvara u svibnju 1894. samostalnu radionicu za izradu tambura s adresom u Vlaškoj 20. Stanovao je koliko mi je poznato sa suprugom Marijom Car na istoj adresi. Andrija, a kasnije i Marija bili su članovi „Zanatlijskog i pomoćničkog društva za naobrazbu i podupiranje bolestnika, nemoćnika, udova i sirotčadi“. Utemeljujući član toga društva bila je i vlasnica konkurentske tvornice tambura Terezija Kovačić. Sudeći po izvještajima toga društva o isplaćenoj novčanoj pomoći za bolesničku potporu Andrija se razbolio već 1902. Nakon dvije godine Andrija Car umire 8. kolovoza 1904. u dobi od nepunih 49 godina. O njegovom značaju u obrtničkim krugovima svjedoči i nekrolog objavljen u „Obzoru“ dan kasnije 9. kolovoza 1904. u kojem piše: „Jučer preminuo je ovdje graditelj tambura g. Andrija Car, član zanatlijskoga i pomoćnič. družtva u Zagrebu. Pokojnik bio je poznata ličnost u Zagrebu, kao vrstan obrtnik. Pokoj njegovoj duši…“ Andrija je pokopan na Mirogoju dan kasnije gdje su ga ispratili članovi „Zanatlijskog društva“. Nakon Andrije Cara radionicu u Vlaškoj 20 naslijedila je njegova udovica Marija Car. Marija je rođena u Trošmariji kraj Ogulina u obiteljskoj zadruzi Lipošćaka 20. rujna, 1865. Udala se za Andriju Cara 1889. i nakon njegove smrti kao udovica nastavlja obrt. Marija piše Gradskom poglavarstvu zamolbu koja glasi: „Dana 8 kolovoza t.g. umro je moj suprug Andro Car nakon duge i težke bolesti a pokopan je 10 o.m. na skupnom groblju u Mirogoju. Isti pokojnik posjedovao je obrtnu izkaznicu te slavne oblasti od 27/5. 1894 broj 13.033/I od 894. za tjeranje obrta pravljenja tamburica. Pa pošto mi u smislu obrtnog zakona kao udovici pristaju prava nastaviti gore započeti obrt, to temeljem priležućih prilogâ ovime prijavljam da ću gore rečen obrt nastaviti i dalje tjerati pod naslovom „nasljednica Andrije Cara“. U istoj molbi napominje da će:“...posao taj sama raditi a ne po poslovođi Gjuri Štapu...“. Gradsko poglavarstvo prihvaća njezinu zamolbu i ona postaje vlasnicom radionice. Čini mi se da je poslovođa ili barem uposlenik ipak ostao Gjuro Štapa. 1. svibnja 1900.Marija Car otvara sitničarski obrt na Lašćini 232 koji odjavljuje već 1. lipnja iste godine. 1. svibnja 1903. otvara sitničarski obrt na Bijeničkoj cesti 21 koji napušta već 30. studenog 1903. Ubrzo zatim 10. travnja 1906. otvara sitničarski obrt u Vlaškoj 22 koji napušta 30. svibnja 1906. Nije mi poznat razlog prijavljivanja tako kratkotrajnih sitničarskih obrta. Četiri godine prije 1910. Marija Car traži građevinsku dozvolu za izgradnju dvokatne kuće u Maksimirskoj 14 u kojoj će nakon izgradnje stanovati sa svojim budućim suprugom već spomenutim Gjurom Štapom. Zanimljivo je da je 26. veljače 1912. Marija otvorila „kavotočarski“ obrt u Maksimirskoj 14. Na istom mjestu 1914. traži dozvolu za gostioničarski obrt. U zapisniku Gradskog poglavarstva od 20. veljače 1914. piše: „Pred ovu oblast dolazi nepozvana Marija Car, kav. Na Maksimirskoj cesti kbr 14 pa daje zapisnik, da ona odustaje od nakane, da će se baviti obrtom kavanarskim već želi tjerati obrt gostioničarski....“ Isto tako moli „neograničeno točenje pića“. Molba je prihvaćena i od 15. ožujka 1914. započinje s gostioničkim obrtom (nažalost nisam naišao na podatak o nazivu) koji se sastoji od dvije prostorije, veće od 45m2 i manje od 21m2. Marija Car vjenčala se mjesec dana prije 19. veljače 1914. u Župi Sv. Petra za Gjuru Štapu. Nakon vjenčanja moli promjenu prezimena na koje glasi obrt iz Car u Štapa. Konačno 29. ožujka 1918. napušta gostioničarski obrt u Maksimirskoj 14 ali koliko znam nastavlja živjeti na istoj adresi sa suprugom Gjurom. Marija i njezin suprug Gjuro sele 1924. na adresu Sv. Ksaver 15 (Ksaverska cesta 15). Umrla je na istoj adresi u dobi od 70 godina 19. siječnja 1935. i pokopana je dan kasnije na Mirogoju.
|