[Benito]

Ja mislim da je cijela koncepcija ove priče oko tamburaške glazbe, tamburaša kao ljudi i posla s kojim se bave jedno veliko licemjerje. Svi znaju kukat kako se svira loša glazba, kako ljudi nemaju sluha za prave pjesme, kako je sve teže opstati u tim vodama, estrada je sranje, a nitko ne bi napravio nešto da se to promijeni.

Da raščistimo, tamburaš-gažer je čovjek koji svira i s tom svojom svirkom uveseljava druge i zarađuje novac. U ovoj računici nema faktora "uveseljava sebe i druge" nego prvenstveno uveseljava druge, odnosno one koji ga plaćaju. Ako netko u tome uspije pronaći zadovoljstvo, odlično. Ako ne, opet se nema na što žaliti jer je za to dobio novac.

E sad, svaki muzičar, odnosno osoba koja se na neki način bavi glazbom si mora odrediti na koji način se želi tom glazbom baviti. Znači, je li ti kao tamburašu dovoljno par sto kuna po večeri i hajmo kući pjevajući, ili želiš nastupati u Lisinskom da ti se ljudi klanjaju kao virtuozu i nenadmašnom majstoru tamburašu, ili želiš hopsati na stadionu pred sto tisuća ljudi koji s tobom u glas pjevaju tvoje pjesme, to je pitanje koje si svaki tamburaš i/ili nakupina tamburaša koji zajedno rade trebaju postaviti. Odrediti jasne ciljeve. Ovaj dio je još kolko-tolko lagan. E, sad slijedi onaj drugi, malo zajebaniji dio: realizacija ciljeva.

Recimo da ti je cilj biti nekakav koncertni uber-tamburaš, Lisinski, HNK, velike svjetske dvorane, itd. Odmah te lovi prepreka: ne možeš dobiti papire, odnosno diplomu s akademije kao tamburaš. Ali, na stranu to. Npr. završiš akademiju za nešto drugo, bio to osmi odjel, drugi, neki instrument ili što već, bitno je da si ti sad akademski glazbenik. I vježbaš, vježbaš, trudiš se i shvatiš da ipak možda nemaš "ono nešto", onu neku virtuoznost, improvizaciju, vibru koju šalješ ljudima da bi te oni prihvatili kao nekog virtuoza, i da bi na kraju od toga dobro živio. I onda se zakopaš u neku glazbenu školu kao profesor, u neki orkestar i polako čekaš penziju... Ako si ti u tome sretan, ovo je dobar scenarij. Ali, koliki zapravo postotak tamburaša ima ovakav cilj u životu? Barem upisati i završiti ako ne već akademiju, a onda srednju glazbenu školu, jer vole glazbu i ono što rade? Mislim da jako mali...
Naravno, ako se već netko i odluči na ovakav životni put, može to ispasti i jako dobro, da mu se stvarno ostvare ciljevi i vidi i Olympiu, i Albert Hall, i puno lipih stvari. Fila je recimo na tom putu, ali Fila je nažalost samo jedan... Poznajete li još kojeg tamburaša koji ima ovakav cilj? Ja ih osobno mogu izbrojati na prste jedne ruke, a poznajem jako puno tamburaša.

Ajmo sad verzija broj dva: stadioni, groupies, jumbo plakati, rasprodane koncertne dvorane, turneje...
Tu već ima veći broj tamburaša koji bi ovo htjeli, samo se nekako po putu izgube... Nije lako odsvirati dvije svirke vikendom, i onda ne vidjeti ni kune zarađenog novca npr. 6 mjeseci da bi se mogao snimiti CD, ili kupiti razglas, kombi, ili što već. Tu već počinju prvi problemi. A treba i napraviti neki materijal koji ljudi vole slušati, treba dobiti publiku da dolazi na koncerte, privući ih nekako k sebi. Tu opet dolazi do spoticanja, teško je napraviti dobru pjesmu, a da se svima sviđa. Ili raditi glazbu kakva se tebi sviđa, a nekad će se možda svidjeti i nekome drugome. A onda netko kaže "od možda se ne živi, ajmo mi napravit stvar ko bižuterija, pa nek se vrti, to ljudi sad puše". Pa koliki su veliki umjetnici živjeli u bijedi i siromaštvu, ali su se držali svojega, i na kraju uspjeli? Primjera je nebrojeno puno, a svi tamburaši bi neki instant-uspjeh. Svi na tamburaškoj sceni koji su nešto napravili i koji su danas nekakva imena su pišali krv da bi došli tu gdje jesu, a to nitko ne želi shvatiti. A još kad uračunaš da uz sve to treba imati i malo sreće ili hrpu novaca, cijela stvar počinje izgledati kao nemoguća misija.

I onda se opet svi vrate u birtiju svirat za parsto kuna, i kenjat tu po forumu kako su loša vremena, neodgojena publika, puno svirke za malo para, estrada je sranje, mi smo prisiljeni svirat šund muziku, bla bla, trla baba lan. Ljudi, dajte se uozbiljite. Svatko tko misli da može bolje, neka napravi. Sve dok budemo sjedili na guzicama i laprdali kako to sve nevalja, tako će nam biti i dalje.

A s druge strane, svi mi volimo i takav život, alkohol, društvo, žene, novce, penjanje po balkonima, drveću, štagljevima, neprospavane noći, dizanje u 12 na kavicu, moji novci u džepu, a sutra ćemo već nekako... Jebiga, to je takva krv... Svatko može naći neki drugi posao, samo ako to stvarno želi. Nemojmo biti licemjeri.

Dosta je laprdanja, idem nekaj delat.

Živili!