obrisao sam offtopic o mandušiću vuku. i desetercu.

činjenice s foruma:
imamo stotine i stotine slika tambura, a jedva desetak slika nekakvih notnih primjera, od kojih sam više od pola ja stavljao.
pitanje je ko tu nije normalan, ja ili svi ostali. :krez:

je li toliko pridavanje važnosti samom instrumentu kretanje sviraca linijom manjeg otpora, nesvjesno prebacivanje odgovornosti za uspjeh sa sebe na instrument?

Zna se sve majstore...Onima kojima je to jasno je jasno k'o dan...:top::top: Od nekih itekako kompetentnih ljudi nisam već dugo vidio posta na ovom forumu. Neću sad imenovat, al' to sve govori...

Ponavljanje je majka znanja. Na instrumentu koji je tek na početku evolucijskog puta, teško se može tražiti tehnička perfekcija u izvedbi, a upravo u tome vidim stup napretka. Da bismo mogli izreći određenu emociju, moramo biti tehnički spremni za takav pothvat, a da bismo iskreno interpretirali ili improvizirali (korištenjem tehnike sviranja), moramo osjećati. Dakle ovdje se radi o simbiozi tehnike sviranja, odnosno tehničke usavršenosti instrumenta, i ljudske emocije. Dakle, ovdje je zapravo pitanje koliko smo sposobni osjećati. A s druge strane, pitanje možemo li i imamo li na čemu izraziti taj svijet emocija.

Istaknuti pojedinci se ističu upravo time što su sposobni izražavati svoje emocije, i u svijetu vrhunske glazbe (dakle pričam o svim onim ljudima koji se godinama školuju na nekom instrumentu, da bi na kraju mali broj njih uspio naći svoje mjesto na svjetskoj sceni), a na kraju i koliko su kompleksni u svojim emotivnim stanjima. Bijes svatko može izraziti, primjerice bezumnim lupanjem po tipkama klavira. Ali izraziti zabrinutost majke, ili želju za cigaretom...

Na kraju, mislim da nije poanta glazbenog izražavanja egzaktno izražavanje osjećaja, tako da publika može imenovati emociju koju interpretator izražava, nego je snaga emocija u tome što donosi obojanost izvedbi. Tako uvijek ostaje osjećaj zvučnog misterija, da je nešto ostalo zatajeno, ali da je ipak sve rečeno, samo to ne čujemo, ne možemo poruku formulirati kao konkretnu misao, nego tek kao blagu slutnju. I što smo sami kompleksniji, odnosno emocionalno zreliji i inteligentiniji, to je širi spektar mogućnosti onoga što će glazba može potaknuti u nama.

Ovo bih rezimirao u jednu misao: čovjek glazbeno napreduje onoliko koliko osjeća glazbom. Ostaje na svakome da definira za sebe pojmove "glazbenog napredovanja" i "osjećanja glazbom". Jedino je more osjećaja dovoljno promjenjivo i nepredvidivo da bi omogućilo pojedincu neprestanu kreaciju.

Zar nije ova interpretacija upravo "pomak težišta na krivu stranu"? Zar se time i s promatračke strane ne poručuje da smo mi, koji sviramo u tom orkestru, nevažni po vlastitom izboru? Mene u orkestru drži upravo to što mi se sviđa ton orkestra, što imam priliku raditi s nekim poput Makara, što dečki dobro sviraju, što služimo jedni drugima kao poticaj, i što je meni najvažnije - što napredujem unutar orkestra.

Više puta mi se događalo da sam se osjećao nedorastao za orkestar, pogotovo kada bi trebalo odsvirati dosta zahtjevne dionice nekoliko puta zaredom bez greške. Znalo mi se događati da odem upravo u smjeru koji se ne tiče same tambure, same svirke, odnosno same glazbe, da zaboravim zbog čega sam u orkestru, pa čak i da zabrljam. I unatoč svemu, Marinko mi nikada nije dopustio da samo odustanem, nego me uvijek iznova bodrio. Ne znam koliko je važno je li to radio zbog orkestra i svojih tambura, ili zbog mene, ali znam samo da sam iz takvih situacija izlazio iskusniji i rekao bih bolji.

Trebalo mi je dosta vremena da uvidim kolika je Marinko faca, jer je uspio kroz jedan orkestar ukomponirati i izradu vrhunskih instrumenata (o ovome sudim prema mogućnostima koje mi omogućuju ti isti instrumenti), usavršavanje i školovanje nas neškolovanih, sviranje (po mom sudu) dobre glazbe, praizvedbe Makarevih djela, i na kraju stvaranje prijateljstava između članova orkestra. Ako ovo nije evolucijski korak u svijetu tambure, ne znam onda što jest.

Ja ću se samo nadovezati na priču o tonu...Tambura ima ton, ili spektar tonova, otprilike takav kakav ima. Da sad ne ulazim u preveliko filozofiranje, uhvatit ću se za čistu praksu...

Mnogo puta sam vidio izvrsne tamburaše, praše oni sve u 16, ali pomalo su monotoni, dosadni, koliko god se to prašilo, al' nešto fali. E sad šta to fali??

Fali raznolikosti

Tambura se ne svira samo na jednom mjestu, i jednom tehnikom. Hrpa tamburaša zabije desnu ruku na jedno mjesto i piči. Da me cijelo selo čuje. Ne kritiziram, samo zapažam. Ne znam kad sam vidio osim kod uistinu rijetkih pojedinaca, da ih sad ne imenujem, uostalom i sami znate na koga mislim, da ta ruka ne miruje na jednom mjestu. Da se igra, mijenja položaj, boju, svira raznoliko i time čini svirku zanimljivom, interesantnom. To je ono što ajmo reć odvaja običnog svirača, od umjetnika. To je ono što recimo odvaja Branu Pavlovića, jednog basprimaša duge kose:D, ili onog jednog iz Osijeka šta ga maestro zeza da je uvijek najbolje odjeven na Rapsodiji (:D), od ostatka ekipe. Evo, sad sam i imenovao. A to se direktno odnosi na priču TON= SVIRAČ+INSTRUMENT.

Svirač je taj koji daje smisao svemu tome, bez obzira na to kakav instrument on svirao. O tome je i Georges pričao kad je spominjao Branu Pavlovića, a u vezi s instrumentom koji je svirao. Nikako mu nije bilo jasno kako je mogao izvuć takav ton iz tambure koja na prvi pogled izgeda i zvuči prosječno. Hvala Bogu imamo dosta jako dobrih majstora graditelja, i za primove, i za bračeve, i za kontre, baseve, čela...Ljudi, oni su svoj posao napravili, ostalo je na nama...

ne bih se složio da je tambura na početku evolucijskog puta. tambura je mlad instrument, ali dovoljno zreo da se pita (poput nekog adolescenta :bonk:): "dobro, a gdje ja tu spadam, gdje je moje mjesto pod suncem?"... naravno, umjesto tambure, to se pitamo mi, sami tamburaši, pa upravo iz tog razloga spominjemo standardizaciju, uvođenje na akademiju itd.... dovoljno zrele i napredne instrumente imamo, barem da počinjemo razmišljti o tome.
tehnički tambura ničim nije limitirana da dovoljno jak svirač ne bi mogao napraviti perfektnu izvedbu. po nekim mogućnostima u glazbenoj dinamici je i superioran instrument. čudno mi je da tamburu smještaš na početak evolutivnog puta. jasno je koliko zaostaje za gitarom, ali tambura koja je na početku evolucije je samica...
ma valjda sam krivo protumačio tvoju prvu rečenicu... nisi mislio na tambure, nego općenito :blink:


nije to pomak težišta na krivu stranu, bar nisam htio da bude tako protumačeno. i ne treba tako tumačiti.
o samom orkestru nisam rekao ništa, osim da je sastavljen od vrsnih svirača. niti ne mogu ništa više reći, jer nisam čuo taj orkestar.
a najmanje od svega sam ulazio u razloge zašto ti ljudi sviraju u tom orkestru.
vjerujem da svatko ima svoj dobar razlog za tu aktivnost. ti si ih nabrojao nekoliko i svi stoje. ništa nisam iznio kao tvrdnju, nego sam rečenicu počeo sa "čini mi se...", dakle iznio sam svoj dojam.

namjera mi je bila pokazati na konkretnom primjeru razlike u gledanju na cijelu stvar između marinka, kao čovjeka sa svojim prioritetima i svirača, čiji redoslijed prioriteta, s punim pravom, nije identičan marinkovim. uostalom i sam si naveo šta je tebi najvažnije (napredovanje unutar orkestra)... i to je ono što sam želio čuti, za šta navijam i zbog čega jest ova tema. :top:
još želim da se odraz takvih stavova pokaže i na forumu, kroz povećanu kvalitetu sagledavanja naših zajedničkih problema.

opet, moj dojam je i dalje da je ovo za marinka eksperiment. taj njegov eksperiment, kao i svaki drugi experiment ima svoj cilj... dokazati, potvrditi nešto. taj dokaz zanima prvenstveno marinka i tek u naknadnim konzekvencama, ako uspije, imat će i pozitivne odjeke i na tamburaše.
iz marinkove perspektive to je najvažnije. ono što je najvažnije ostalima koji sudjeluju u svemu nije cilj tog experimenta, nego njegovi ostali, usputni produkti... (kvalitetno muziciranje, praizvedbe, međusobni kontakti svirača, napredovanje unutar orkestra...) kako si i sam rekao.

ne želim da sad ispadne kako ste vi marinkovi pokusni kunići ili manekeni... naprotiv, upravo o vašim interesima u cijelom projektu i jest riječ, jer su to i interesi (ili bi barem po mome trebali biti) i interesi ostalih svirača, članova foruma.
ovo nije tema o žeravici.
iako neke informacije o njemu imam, imam i svoje mišljenje o njegovim metodama, ali o tome možemo na nekom drugom mjestu.

Pogrešno sam se izrazio (umor valjda). Mislio sam na tamburu u širem smislu.

Slažem se da nije tema o Marinku per se, ali smatram da ono što radimo u orkestru zaslužuje svoje mjesto na ovoj temu, ne zato da bih govorio o tome kako su Zvonari divni i krasni, nego zato što se uistinu radi o orkestru u kojem se može napredovati. Naravno, govorim iz svoje perspektive i svojih razmatranja, koja su utemeljena, između ostalog, i na nekim planovima koji se tiču puno šireg kruga od samih članova orkestra. Orkestar je polazišna točka, i ne bih ga nazvao eksperimentom, nego samo početnom fazom Campanere.

Naravno, postoje i drugi svijetli primjeri. Čardaši, koje je snimio Mario Zbiljski, su interpretacijski pomak kakvog dugo nismo imali priliku čuti. Jerry Grchevich već godinama unosi zapadnjački slobodarski duh u svoj tamburaški izričaj. Zonzijeve Sjene su isto tako jedinstvene. Ono što rade Serbusi je isto tako posebno. Ali općenito kultura eksperimentiranja među tamburašima je nešto što se još uvijek može smatrati luksuzom rezerviranim za uistinu rijetke.

Ono što smatram tragičnom pogreškom jest to što se znanja rasipaju s pojedincima, umjesto da se skupljaju na jedno mjesto, i tu mislim da Zvonari odskaču. Sličan primjer su i Zagrebački tamburaši.

falabogu da ga ti ne bi zvao eksperimentom, nego žeravica. aj dobro... on to naziva projekt.. za tebe je to orkestar, kao i za mene i ostale.
ali otiđosmo previše u stranu o tome.

zbiljski interpretacijski pomak... ok. možda i najznačajniji cd u zadnje vrijeme. šteta što je dobavljiv samo u mp3 formatu na 128 kbps.
nije namijenjen za šire mase. (to nikako ne smatram nedostatkom)
jerry nije novost, nego konstanta koja traje već 25 godina.
zonzi prati ovaj thread i nećemo ga komentirati da se ne umisli... :krez:

koja 3 revolveraša: zbiljski-jerome-zonzi :D

ovo ne razumijem. rasipanje znanja s pojedincima?

Kako god se zvalo, meni valja.

Opet udruga. Ne postoji mjesto gdje bi pojedinci sa znanjem udružili snage.

(Ne)normalni tamburaši...
 

U kontekstu Mandušića htio sam naglasiti da dobar svirač može i na lošijem instrumentu nešto "izvući"...
Valjda se ljudi imaju pravo subjektivno izraziti u prikladnom (svojstvenom) stilu... Zar ulazimo u Freudovske analize? Pa mi (nas većina) smo samo tamburaši... Ako humor nije dobrodošao na forumu, sorry...

- I GAVRAN REČE: NIKAD VIŠE...-
/Edgar Alan Poe/ :sad:

ajd zlajo ne seri. prvo pogledaj stranicu ispred jesam li obrisao to što tvrdiš, pa se žali.
i??? jelda malo trčiš pred rudo?
je li obrisana tvoja napomena o mandušiću vuku???
nije.
obrisana su nagađanja je li puška ili sablja ubojita i slična naklapanja.

i šta sad to znači? da se ne trebamo pitati o nekim stvarima? da ne bismo trebali o nečemu analitički prolaprdati? odmah smo frojdovi? ma bravo...
ko ne želi ne mora ovo ni čitati. u čemu je problem?
to što je obrisan 1 (jedan) tvoj post slijedećeg sadržaja:
to je dovoljan razlog za NIKAD VIŠE komentar?
nismo djeca...

edit:
da riješimo onda i te nedoumice iz gorskog vijenca. sve stoji na netu. google is your friend. http://www.montenegro.org.au/gvijenaclatinica12.html kaže:
Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti,
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!



druga je stvar ako je netko preosjetljiv, pa reagira ovako brzopleto, ali dramatično na brisanje svog posta (ma koliko god taj post bio nebitan)... trebao bi razmisliti o svojoj spremnosti za sudjelovanje uopće na bilo kojem forumu. jer se na forumima događaju i puno neugodnije stvari od brisanja offtopic postova.

Javna isprika...
 

- - Homo sum: humani nihil a me alineum puto - Čovjek sam: ništa ljudsko nije mi strano, tj. imam sve one mane koje su svojstvene čovjeku;
Malo sam "knap" sa vremenom, opširnije sutra, ali prihvati ovo kao moju ispriku...
S druge strane,---Quod licet Iovi, non licet Bovi - Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu; (naravno da sam ja ispao vol...)

Zar i sam naslov teme ne govori prema onoj:---- - Quo vadis - Kamo ideš; pitanje koje je, prema legendi, sv.Petar, kad je za vrijeme progona kršćana bježao iz Rima, postavio Kristu sastavši ga na Via Appii, na što mu je Krist odgovorio: Idem u Rim da budem ponovno razapet na križu; to je potaklo sv. Petra da se vrati u Rim; danas se to pitanje obično postavlja kad se želi nekoga upozoriti da mu ne valja put kojim je pošao;
Dakle quo vadis tamburo...
Lijepi pozdrav, Zlajo

ajd, drago mi je vidjeti da netko na neki svoj način tvrdi u biti ono isto o čemu se pokušavalo raspravljati i ranije, ali uvijek mi sve to ostaje nekako nedorečeno, nezavršrno.
zonzi ovdje spominje mijenjanje položaja desne ruke kod trzanja, izmjenu možda i više načina trzanja. to je ista ili slična priča koja se odnosila na kontraše koji bi trebali malo rašiiti dijapazon svojih kretnji desnom rukom. pa da dobijemo više od estama i zahvaćanja žica trzalicom isključivo kada se ruka kreće prema dolje.
osim nekoliko roma koji su u tome maheri, izdvojio bih kontraša milenija... momak se poigrava s tim ritmovima, traži... i njegovo sviranje je manje monotono i njemu samom i drugima koji slušaju.
na jednom drugom nivou fali raznolikosti u našim uvjetno rečeno tamburaškim žanrovima. imamo orkestarsko, koncertno tamburanje, imamo folklorno sviranje tambure.
tu ne mislim na onaj pejorativni, podrugljivi način izrečeno "kudovsko" sviranje, kojim se želi podcijeniti svirače, mahom početnike koji tek kreću. takav pojam "kudovsko" sviranje je više puta korišten na forumu u tom podrugljivom kontekstu, valjda u želji da se istakne vlastiti uspjeh "napredovanjem" iz folkloraša u gažera... :mad:
folklorni tamburaši su i ladovci, a svi su profesionalci i to u svakom smislu te riječi. folklor je vrlo široko i bogato područje, ima svoj institut i znanstvenike, studije, tako da će malo koji tamburaš koji je iole upoznat s tim materijalom i zahtjevima usuditi se na posprdni način govoriti o folklornom sviranju tambure. oni koji ipak imaju takav stav, ustvari niti ne znaju ništa o tome.

treći vid bi bio ono što zonzi zove "ošini po prašini style"
to je stil s estradnim ambicijama koji je po meni i najproblematičniji, jer nije uopće profiliran niti promišljen.
neki od prašinara čak niti neznaju što neće, a kamoli da znaju što hoće, pa glavinjaju u bespućima tamburaške zbiljnosti, svaštare, cvjetaju od sreće i ponosa ako ih fio pozove u neku svoju emisiju da popuni minutažu. bar se tako osjećaju bliže toliko željenoj estradi.

čak i oni uspješni, poznati, osmišljeni pripadnici estradnog pristupa mi u zadnjih 20 godina toliko liče jedni na druge, da sam siguran kako je neutralnom slušatelju teško razlikovati slušaju li na radiju pjesmu od lola, patrije, slavonija benda.... nije važno, ima ih za nabrajati.
u takvom slučaju jedinu razliku čini boja glasa lead vocala u bendu.
aranžmani su u pravilu ubitačno isti, kao rađeni po jednoj špranci...

na stranu sve to, činjenica je da tom estradnom segmentu tamburaša najviše fali raznolikosti.
oduvijek me je privlačila američka country glazba koja je ujedno i jedna pojava u svjetskim razmjerima. naravno da ne pomišljam uspoređivati produkciju country glazbe i tamburaško-estradne glazbe, nego želim da se uoči raznolikost i brojnost stilova u county muzici.
od onoga za što bi manje upućeni rekli da je neki evergrinski stil tipa sinatre, pa do hilly-billy dilberaja i šunda.
temeljem poznavanja raznolikosti u hrvatskom folkloru, ili šire, folkloru balkana uvjeren sam da postoji ogroman prostor i za raspršivanje, širenje i razvoj tamburaških stilova i raznolikosti u okvirima estradnog tamburanja.
nešto na tom tragu su svojevremeno bili beogradski neki skadarlijski bendovi, koji iako nisu tamburaški, tambura nije strano tijelo. naprotiv, jako paše...
na tom tragu je bio i jimmy stanić, praćen braćom justin (mandolina i gitara, a jimmy je sam svirao kontrabas). oni su izdali seriju od 6-7 albuma na kojima je tako dobro pogođen stari zagrebački purgerski duh i šarm da je to milina za slušati. svojevremeno su bili toliko jaki da je grand slam u vlaškoj gdje su redovito nastupali (ne gažirali!!!) počeo poprimati atribute kultnog mjesta.
u nekim drugim okolnostima, nitko ne tvrdi da je jimmy umjesto mandoline i gitare mogao upotrijebiti basprim ili mali tamburaški sastav.

ali ti spomenuti primjeri nisu svaštarili nego su se držali svog prepoznatljivog stila kojeg su sami razvijali i oplemenjivali. i nikome tko ih je dolazio slušati nije padalo na pamet od njih tražiti da odsviraju šokačko kolo ili maslina je neobrana... jednostavno nisu željeli svaštariti.
eto, želja mi je da se pojave 2-3 tamburaška ili kombinirana sastava koji će proširiti tu tamburašku zonu dejstva...


je, i brane je sa sar e roma napravio zapažen i kvalitetan odmak.
a ovaj duge kose ima i dugačke prste. lako njemu svirati tako kako već svira... :D

a šta jest, jest... najbolje odjeven tamburaša (i ne samo u tome najbolji), iako ga je georges ili tamish tako imenovao. ja sam samo prihvatio tu tvrdnju.
da-do, da-do :D

Mogu se složiti skoro sa svime gore navedenim, ali ovo sam naglasio da bih izdvojio Patriu, koja sada, doduše, liči na sve druge, ali mislim da su odličnim smjerom krenuli dok je još s njima radio Bogutovac i pjevao Laki. U svakom slučaju, bili su drukčiji, originalni. Nažalost... više ne.

ma ok. to što sam imenovao ta 3 benda, slučajno je jer sam ih gledao nedavno na tv-u. mogao sam navesti i neka druga 3 benda svejedno je. nije to kritika njima, nego svima nama. uostalom imenovani su pokazali puno više od prosjeka.
za patriu se slažem što si napisao. i ja sam ih od početka držao izdvojene iz mase ostalih. bili su mladi i obećavajući.

slušaj klipsone :D...
šta se ti meni imaš ispričavati?
iako većina ne zna, evo stavljam na znanje da smo prijatelji iz mladosti, da smo skupa prošli puno toga s tamburama, da smo kumovi...
zbog svega toga pridržavam pravo, i tebi i sebi da u slučaju nekog durenja, ljutnje i sličnog slobodno pošaljemo jedan drugog u quratz i sve 5. problem riješen. ćemu komplicirati? neće biti ni prvi ni zadnji puta. :krez:

znam te puško dok si pištolj bila, tako da mi je poznato odnekud sve što ti je zasmetalo kao i tvoja reakcija. adekvatno tome svoj odgovor sam počeo riječima "nemoj srat..." nastavak je bio više za javnost.
živjo ti meni.

Obično se ne javljam da bih nešto potvrdio ali ovaj put je nešto jače od mene:bonk::krez:
Patria, o kojoj ti pišeš meni najdraži band, pun duha, potencijala i autorskog i sviračkog...
A danas....jebga, i oni su evoluirali:krez::krez::krez:

Ma ja vjerujem da nisu oni još sve rekli. Ima još kod njih toga potencijala i duha, valjda su samo privremeno u krizi...nadam se, i meni su jedni od najdražih.

Vječne Melodije I-VI
 

Eh....a ja bih samo na tamburama muziku tog fazona svirao...(pored mađarskih romansi)...biće valjda, jednom, nekad,...kad skupim ekipu na istoj talasnoj dužini...

Inače te pesme izdate u "ediciji" Vječne Melodije nisam uspeo još sve da kompletiram...sve su "pitke" i to je stvarno, što reče maestro, milina za slušati...
Masa tih pesama su prepevi italijanskih starih šlagera, i tu veliko hvala Mario Kinelu, Miroslavu Biru, Norbertu Nogebaueru (tako nešto) i toj staroj gardi koji su tako dobro udahnuli taj purgerski duh italijanskoj "muzici lakih nota", fino udenuli Savu, "trambulin" itd...

Svakako, bilo bi mi jako drago da neko krene na tamburama to da izvodi...pridružujem se unapred!!! Prilikom fešte sam Vedranu ostavio dosta mp3 snimaka te muzike ( sve što imam), pa te, Vedrane dragi, molim da malo "poseješ" Đimija & Justine međ tamburašima! To bi bilo ....ufff!

EDIT
Krenuću, Hrvoje, polako da ga "bacam" na gmail ...zeza me modem nešto...

Da, okačite nešto najreprezentativnije na Gmail ili bar imena pjesama (ukoliko mislite da će nam nešto značiti). Tamish, ti si dosta to i meni spominjao i pitao me ako imam nešto od toga, ali, nemam... Pa vidim da si nabavio... Nekako mi se čini da je Đimi Stanić u široj javnosti nekako pogrešno percipiran (mi recimo izvodimo "Dimnjačara") i većina pjesama koja je "ostala" su neke koje vuku na zajebanciju, a u nekoj seriji na TV odjavni song pjeva Đimi Stanić i čovjek stvarno zna pjevat (ja sam ga recimo prije, a vjerojatno i drugi mojih godina i mlađi, doživljavao kao zabavljača i kabaret majstora, a manje kao pjevača koji spada u najveće što ih naša glazba ima)...

stjepan jimmy stanić
 

prevelika je generacijska razlika očito... samnom to nije slučaj, pa mi izgleda čudno da netko posebno naglašava kako jimmy zna pjevati.
ma ljudi moji, stjepan jimmy stanić je prije svega veliki glazbenik u širokom smislu te riječi. to trebamo rasčistiti odmah.
nekad su bila druga vremena pa su se poznati pjevači (a jimmy je 60-tih bio među najpoznatijim facama s ekrana i estrade) regrutirali iz rasnog glazbeničkog miljea.
nije mogao pjevati niti dobiti šansu za snimanje bilo tko.